Kad bi se svi tekstovi o sobnoj akustici sabrali na jednome mjestu bila bi to biblioteka vrijedna divljenja. Kako brojem djela tako i znacenjem koje je svako od njih prinijelo zajednickoj buktinji koja je trebala osvijetliti tu iznimno slozenu problematiku. I ma kako golema ta literatura bila i ma koliko o problemima i zamkama sobne akustike danas znali vise nego ikada ranije, daleko smo jos od trenutka kada cemo moci reci da smo problem rijesili. Ako do toga uopce ikada i dode.
         Pa cemu onda jos jedan tekst koji ce tek jos jednom ukazati na problem, a ne biti i znacajan prilog njegovome cjelovitome rjesenju? Prije svega zato jer vjerujem da mnogi od nas audiofila jos uvijek ne poklanjaju dovoljno pozornosti sobnoj akustici i njezinom uplivu na zvuk audiosustava u cjelini, a dobar je broj i onih koji cak nisu ni svjesni vristece cinjenice da problem kao takav uopce i postoji.
 Na pisanje ovoga teksta ponukala su me, u stvari, dva recentna dogadaja. Koje ne samo da nalazim zanimljivima, i dobrima za jos jedno ukazivanje na problem, nego i, u sirem kontekstu, vaznima za ucinke i posljedice posla kojim se bavim, dakle pisanja audiorecenzija. Prvi dogadaj je vezan uz test i iskustva s Revelovim zvucnickim kutijama Ultima Gem, drugi za testove i iskustva sa zvucnickim kutijama Sonus Faber Electa Amator II i Gryphonovim integriranim pojacalom Taboo. Mada su dojmovi tipski slicni, dobro je sto su se oba dogadaja odigrala u razlicito vrijeme i u razlicitim okolnostima, pa nisu sasvim stereotipni. Dakle, ono sto je najprije vazno spomenuti, da bi prica dobila odgovarajuci okvir, jest da sam sve pobrojane komponente prvo vrlo pazljivo cuo u vlastitome domu, a potom i u drugim ambijentima. I da su iskustva tih slusnih seansa bila toliko razlicita da te razlike nalazim dovoljno jakim motivom da o njima nesto progovorim. Drugo, ali ne i manje bitno, jest cinjenica da ce (moj) test Revelovih zvucnickih kutija uslijediti nakon sto je dobar dio ovdasnje publike (slovenske i hrvatske) imao prilike osobno se uvjeriti u njihove domete u okvirima sobnih ambijenata o kojima su bili postavljeni. Pa ce vec prije nego izade test imati i odredeno misljenje o njima, odnosno o zvuku sustava cijim su dijelom u Ljubljani i Zagrebu Ultima Gem zvucnici bili. U svemu nije nebitna ni cinjenica da sam u svim podesavanjima/postavljanju Revelovoga sustava, upravo u cilju eksperimenta na kojem je i temeljen ovaj test, i sam obilno sudjelovao. Pa slijedom toga imam i najkompletniji uvid u stanje stvari. Sto, naravno, ne isticem kao cinjenicu koja bi me imala abolirati od bilo kakve krivnje i odgovornosti zbog krivih procjena, vec sasvim suprotno.

SKICA DOGADANJA

Za razliku od Revelovih zvucnickih kutija koje je dobar dio publike cuo prije nego je procitao (moj) test, ali ih, koliko mi je poznato, jos nitko u Sloveniji i Hrvatskoj nije imao prilike uciniti dijelom svojeg audiosustava, Sonus Faberove zvucnicke kutije i Gryphonovo pojacalo mnogi su ovdasnji audiofili imali prilike ne samo cuti prije nego su njihovi tekstovi izasli, nego su ih vec imali i u svojim sustavima. Sada, nakon sto sam skicirao polje na kojem su se dogadaji odigrali, pogledajmo i tijek samih dogadanja. Najprije iskustvo s Ultima Gem sustavu, o cijem ce zvuku i ustroju zainteresirani detalje moci saznati kada izade njihov cjelovit test. Revelove sam prve zvucnicke kutije dobio na test vec ovjencane aureolom zvucnika godine 1988. po Stereoplayu; uz Audio Artistryjeve zvucnike Beethoven. Vec iz njihovih tehnickih karakteristika, ma koliko ih mi prihvacali relevantnima za konacan zvukovni dojam, dalo se naslutiti da iz njih bas nece biti moguce dobiti markantan bas odziv. Tako je i bilo. Basa nije nedostajalo, pogotovo ne u smislu nesklada s ostatkom spektra, ali da se moglo govoriti o basu kao relevantnoj zvukovnoj kategoriji - nije. Zvuk je bio izrazito neutralan, osloboden bilo kakvih koloracija kao malo koji od zvukova zvucnickih kutija koje sam do sada testirao, bio je iznimno brz, poletan i transparentan, bez i trunke "zgusnjavanja" na pojedinim frekvencijama, otvoren, cist i prozracan. Imao je neku magicnu lakocu i tecnost koja je plijenila neposrednoscu, naglaseno brisuci granice izmedu stvarnoga i artificijelnoga, u svim dijelovima spektra od 100 Hz na vise. A nacin na koji su Ultima Gem crtali konture glazbene pozornice i punili sadrzajem prostor unutar njih, bez pogovora i dileme moze se svrstati u najbolje do sada ostvarene unutar moje sobe. Čak i kad zvucnici jos nisu bili sasvim precizno postavljeni, glavnina fizickih dimenzija zvuka mogla se jasno uociti.
         Taman kad sam zavrsio s dugotrajnim testiranjem Ultima Gemova, njihov hrvatski uvoznik ih je odlucio predstaviti slovenskoj publici na Hi-Fi Showu u Ljubljani, u oktobru 2000. Shvatio sam to kao dobru prigodu za eksperiment, pa sam se ponudio da mu zvucnike i sustav u cjelini postavim u Ljubljani, ne bih li to iskoristio kao prigodu da steknem iskustvo vise na putu trazenja odgovora na vjecno pitanje: "Sto soba cini zvuku?". Naoruzani iskustvom i odredenim spoznajama, mi, jer cijeli sam posao obavio obilno potpomognut iskusnim prijateljem audiofilom (tocnije, u potpunoj kolaboraciji s njime) koji takoder u toj problematici ima golemo iskustvo, prihvatili smo se posla. Nakon studioznog rada i povremenih osluskivanja rezultata, da cujemo gdje smo i vidimo kuda idemo, odlucili smo stati na tocki u kojoj smo zakljucili da su najbolje moguce istaknuti pozitivni elementi zvuka, a oni negativni najvise moguce potisnuti. Sobu smo djelomicno akusticki tretirali (zamke za basove u kutove sobe, prekrivaci na glatkim dijelovima namjestaja, akustickim panelima prigusen zid iza glava slusatelja...) kako bismo sto je vise moguce umanjili njezine anomalije. Zvuk koji smo dobili, trebam li to reci, bio je potpuno drugaciji od onoga u mojoj sobi. Pojavio se - bas. Zapravo, nije to bio bas kao posljedica reprodukcije vrlo niskih frekvencija. Njih nije bilo. Ali bilo je "zadebljanja" u podrucju srednjega basa, negdje izmedu 80 i 150 Hz. Sto je zvuku dalo "bucmastost", "velicinu", i atraktivnu zagasitost. No, zbog virtualnog povecanja "mase" i blagog zatamnjenja, to je podrucje zazvucalo bitno sporije i znatno slabije definirano nego u mojoj sobi. U srednjem i visokotonskom registru, pak, vise se tako naglaseno nije mogla osjetiti transparencija, neposrednost je bila potisnuta i svedena na razinu prezentnosti, a i o potpunom izostanku koloracija vise se nije moglo s takvom sigurnosti govoriti. Medutim, usprkos tomu, ne moze  se reci da je zvuk u hotelskoj sobi bio puno losiji nego u mojoj. Bio je manje vjeran, ali vrlo slusljiv cak i u okvirima prilicno visoko postavljenih standarda. Ali da je bio bitno drugaciji, to je nedvojbeno. Jest, sustavi koji su stajali iza Ultima Gem zvucnickih kutija u mojoj sobi i u hotelskoj sobi u Ljubljani nisu bili isti. Bili su cak bitno drugaciji (cijevi/tranzistori). Medutim, dojam je bio takav kao da su Ultima Gem u Ljubljani bili spregnuti s (nedovoljno kvalitetnim) na cijevima zasnovanom sustavu, a kod mene u kuci s visokokvalitetnim tranzistorskim. A bilo je - obratno. Jedino su oba sustava bila vrhunska, svaki u svojoj klasi. Ne, ne mislim umanjivati ni znacenje sinergije, ali vecina onoga sto se dogadalo i cemu sam auralno u oba slucaja svjedocio, prilicno tocno vodi k zakljucku da je ocita razlika u kvaliteti zvuka kojeg su Revelove zvucnicke kutije Ultima Gem ostvarile u dva vrlo razlicita ambijenta upravo posljedica bitno razlicitih akustickih svojstava doticnih sobnih ambijenata.

DISKREPANCIJA DOJMOVA

Druga i drugacija prica je ona o Sonus Faberovim zvucnickim kutijama. I Gryphonovom pojacalu, naravno, ali pojacala i sobna akustika bas nesto ne koreliraju niti kolidiraju, pa o Gryphonovom integrircu ovdje nece posebno biti govora. On je samo "pogonsko gorivo" i dio ukupne audiomizanscene u kojoj se dogadaj odigrao. Njegovo znacenje u prici vazno je utoliko sto sam ga testirao i znam koje su mu dobre i lose strane, na temelju cega mogu prilicno pouzdano ustvrditi da ono ni u kojemu slucaju ne moze biti vinovnikom takve goleme diskrepancije dojmova koje sam imao sa Sonus Faberovim zvucnickim kutijama Electa Amator II u sobi mojega prijatelja (s Gryphobovim pojacalom) i unutar mojega sustava u kojem je u vrijeme bas kad sam zavrsavao testiranje Electa Amator II, gostovalo i Mark Levinsonovo integrirano pojacalo No. 383. Svi oni koji su procitali pojedinacne testove obaju potonjih komponenata dobro znaju moje dojmove o svakome od njih, kao i o njihovoj sjajnoj medusobnoj uskladenosti kakva se rijetko srece. Naravno, isto je i s mojim ocjenama Gryphovovog Taboo integrirca (kojeg, na zalost, nisam imao prilike u vlastitome domu spregnuti sa Sonus Faberovim sjajnim monitorima, ali se usudujem tvrditi da bi rezultat bio priblizno jednako dojmljiv). Covjek koji je kupio Sonus Faberove zvucnike i Gryphonovo integrirano pojacalo moj je dugogodisnji poznanik i zna da nikome ne dajem savjete o tome sto da kupi, pogotovo ne nakon sto sam svoje misljenje o komponenti javno obznanio u novinama. No, ocito vjeruje onome sto napisem pa je temeljem toga i kupio predmetne komponente. Nakon sto je prosao period normalnog pocetnog odusevljenja takvim dobrim i cijenjenim komponentama, valjalo se suociti sa stvarnoscu. A ona, u njegovome slucaju, nije bila ni priblizno tako lijepa kao na papiru u novinama. Ili u isjecku stvarnosti u mojoj sobi, koji sam prenio na papir. Nakon sto se uvjerio da mu sustav na svira sukladno pretpostavljenim mogucnostima komponenata koje ga cine i nakon sto je potvrdu toga dobio i od kolega audiofila s kojima se druzi i izmjenjuje misljenja, pozvao je u svoju sobu i mene. Da cujem sustav i da potvrdim ili pobijem njihove stavove ili korigiram dojmove. Čim sam usao u sobu i progovorio par rijeci, puno toga mi je bilo jasno. Soba je bila prejecna. Moj mi je vlastiti glas zvucao neprepoznatljivo, nametljivo, iritantno. Bio je preglasan, bez uobicajenoga timbra, "srezan" u frekvencijskom odzivu, svjetliji nego inace, britak i naglaseno dugog trajanja. Soba sama po sebi, pogotovo svojim dimenzijama, pa i razmjestajem (koji nije bio bogzna kako "audiofilski", ali ni tako los da bi ga se smjelo uzeti kao krucijalni razlog onome sto je uskoro uslijedilo) nije se doimala tako kriticnom. Medutim, nakon sto sam cuo prvu skladbu s diskova koje sam ponio, bilo je ocito da nista ne "stima". Zvuk je bio plosan, tanak u basu, krestav i istaknut u visokom registru, bez "tijela" u sredini. Vokalima je nedostajala sonornost, klaviru autoritativnost, gitari tranzijentnost. Jedino sto je koliko toliko bilo u redu bila je stereo slika. Zvuk, srecom, nije dolazio iz svake kutije posebno nego je punio prostor izmedu njih. I to je bilo svo dobro. Ostalo je bilo uglavnom neslusljivo duze od par minuta. U ovome slucaju to nije bio zvuk koji je bio "drugaciji" od onoga kojeg sam cuo u svojoj sobi ili se od njega razlikovao u odredenim, manje-vise, uocljivim detaljima. Ovdje se radilo o crnome i bijelome, o jinu i jangu, od dobrom i losem, nebu i Zemlji, raju i paklu... Zvuk sustava mojeg kolege audiofila daleko je najlosiji zvuk kojeg sam u zivotu cuo od ovako nacelno (pa i potvrdeno) dobrih komponenata. Losiji i od onih koje sam svojevremeno slusao u stanovima nekih beogradskih (ali i ovdasnjih, zagrebackih) bogatuna koji su diplomatskim kanalima i "jatovskim" vezama nabavljali skupe komponente koje nisu znali usuglasiti u iole pristojno zvuceci sustav. I tog loseg zvuka, sto je najgore, nisu bili svjesni. Ne, ne radi se ovdje o indolenciji ili potpuno ignorantskom odnosu mojega kolege spram onoga sto u svojoj sobi dozivljava od svojeg sustava. On cuje da je zvuk los, ali mu nedostatna kolicina spoznaja o sobnoj akustici i njezinom uplivu na konacnu kvalitetu zvuka onemogucuje da to sto cuje pripise onome na sto, na zalost, moze imati najmanje utjecaja. Kako zbog nedostatnog znanja kojim raspolaze tako i zbog ogranicenih mogucnosti (ili nemogucnosti) djelovanja na fizicko-socijalne uvjete u kojima, kao i vecina nas, zivi. Bilo mi je neugodno kad sam cuo taj zvuk. Zapravo, bilo me je stid. Bio je to zvuk losiji cak i od onoga kojeg iz svojih jeftinih sustava sastavljenih od japanske audiokonfekcije bez nekog napora iscijede audiofili pocetnici. A zvucnike (kao i pojacalo) sam mu, ne izravno, ali putem te(k)sta kojeg je procitao i (po)vjerovao u ono sto u njemu pise, preporucio - ja. Kao i mnogima drugima. Ne znajuci, mada sluteci, u kakvim bi se sve sobama sve te komponente o kojima sam (pohvalno) pisao mogle naci. I kako ce u njima zvucati. Soba je, ocito, i ovdje ubrala svoj harac i, onako, sasvim usput, i mene, ni kriva ni duzna, dovela u neugodnu poziciju.
         I nisu sobe, kao fizicki oblik razlicitih dimenzija, same po sebi jedini vinovnik najveceg broja muka koje muce audiofile. Tu su i sarolike vrste zidnih stijena kojima su omedene i beskrajni niz varijacija interijera. Eto, nedavno je jedan je moj prijatelj, iskusni audiofil i dobar poznavatelj sobne akustike i hi-fi problematike uopce, kao jedan od elemenata u nikada dovrsivom procesu uredenja stana, stare venecijaner zastore zamijenio novima. Ni slutio nije sto ce se dogoditi! Zvuk njegovog skupog, znalacki pomno postavljenog sustava koji spada u bolje koje sam u kucnim ambijentima do sada cuo - stropostao se u prosjecnost. Ali, povratka na staro nije bilo. Stari su venecijaneri zavrsili na smetlistu. Uslijedili su mjeseci mukotrpnog rada (sto je sve radio bolje da i ne govorim) dok stvari ponovno nisu dosle na razinu s koje pucaju svijetli audiovidici. No, usprkos tomu, to vise nije bio onaj zvuk... Zato, oprezno. Jer, sobu ne mozemo mijenjati kao sto mozemo komponente. I tu je glavna kvaka zasto se vecina audiofila prema uplivu sobne akustike na opci zvuk sustava odnosi ignoratnski. Jer, prihvatimo li tu grubu i krutu cinjenicu - dakle, da sto god (po)stavili u akusticki nepodobnu prostoriju, to nece dobro zvucati - jedino sto nam ostaje je da se prestanemo baviti audijem kao hobijem ili da pristanemo na to da ce nam sva glazba pohranjena na nosacima koje smo godinama s ljubavlju skupljali, zvucati jedva prosjecno. Ni s jednim ni s drugim nije se lako pomiriti. Ipak, lijek postoji. Koji, doduse, ne ozdravljuje, ali znacajno ublazava patnje.