Harold Schonberg u knjizi Veliki pijansiti ruski pijanizam naziva "zadnjim bastionom romantizma". Bez obzira na velike individualne razlike medu ruskim pijanistima, svi su oni, kao pravi romanticari, u prvom redu vodili racuna o tonu, fraziranju i pijevnosti. Njihova tehnika bazirala se na Breithauptovom "sviranju tezinom" i nikad nisu robovali pretjeranoj artikulaciji prstiju. Njihov repertoar uglavnom se sastojao od skladatelja romantike i klasike, te ruskih autora. Do nedavno se u njihovu sviranju nije osjecao utjecaj neke druge skole, a kako su u periodu socijalizma bili udaljeni od suvremenih kretanja oslanjali su se uglavnom na tradiciju koja je polazila od Antona i Nikolaja Rubinsteina. Ipak, iz klasa cuvenih ruskih pedagoga izasli su vrsni pijanisti, koji su rusku pijansiticku skolu proslavili diljem svijeta. A Joseph i Rosina Lhevinne, ucenici prof. Safonova, otisli su u SAD i tamo odgojili brojne ugledne americke pijaniste.
          Utjecaj Zapada na ruski pijanizam zapoceo je 1803. kad je John Field, Clementijev ucenik, dosao u St. Petersburg gdje je razvio bogatu aktivnost kao pijanist i klavirski pedagog. Godine 1838. u Rusiju je stigao Adolph von Henselt, Hummelov ucenik. Njegova dugogodisnja karijera, koja je trajala 45 godina, odvijala se takoder u St. Petersburgu. Tamo je djelovao kao sluzbeni dvorski pijanist i ucitelj klavira kraljeve obitelji. Jedan od njegovih ucenika bio je i Rahmanjinovljev otac. 
Henseltov pijanizam oslanjao se na Hummelov i Lisztov stil, sto je utjecalo i na kasniji ruski pijanizam. Taj stil je trazio strogi legato, mirnu ruku i jake prste sto rezultira bogatom zvucnoscu.  Henselt je od Liszta nasljedio i gipki pokret zgloba te bogati pedal. Posebno se isticao sviranjem sirokih akorda i rastvorbi. Bio je ozbiljan i senzibilan pijanist, kojeg su njegovi suvremenici duboko postovali. Čak je i sam Liszt rekao da nitko ne moze imitirati Henseltov prekrasan touché. Sam Henselt je govorio da je njegova metoda bazira se na fundametnalnim i nepromjenjivim principima istinske umjetnosti koje bi svi pijanisti i ucitelji klavira trebali znati, a koja pociva na bogatom zvuku. Zanimljivo je spomenuti da je i sam Liszt koncertirao po Rusiji, o cemu svjedoci Leschetitzky.
          Prvi gigant medu ruskim pijanistima bio je Anton Rubinstein (1829-1894). Klavir je poceo uciti u Moskvi kod Fieldova ucenika Alexandera Villoigna, a nastavio u Parizu. U Parizu je upoznao Chopina i Liszta koji su ostavili snazan utisak na njega. Nakon turneja 1843. se vratio u Rusiju. Sljedece godine je sa svojim bratom Nikolajem proveo na skolovanju u Berlinu. I Nikolaj je postao slavni pijanist i snazno uticao na razvoj Moskovskog konzervatorija. Po Mendelssohnovu savjetu Nikolaj je ucio klavir kod Kullaka, a teoriju, zajedno s bratom, kod Siegfrieda Dehna. Anton se definitivno vratio u St. Petersburg 1849, gdje je poceo poducavati i svirati. 
          Von Bűlow je nazvao Antona Rubinsteina Michelangelom glazbe. Ocitovalo se to u velicini, uzvisenosti, intenzivnoj strasti, spontanosti u nacinu sviranja koje je cak i Liszt ponekad tesko dostizao. Anton je dobio nadimak "Ruski medvjed", a njegovo ponasanje i pojava podsjecali su na onu Beethovenovu. Vjerojatno ni jedan pijanist u povijesti nije svirao toliko krivih nota, a ipak tako dirnuo svoje slusatelje. Rahmanjinov se sjecao recitala na kojem je Rubinstein svirao Islamey, izgubio se i improvizirao nekoliko minuta. To ga je toliko uzrujalo da je dalje svirao vrlo pazljivo i tocno, zbog cega se izgubio onaj spontanitet i izvanredni sarm koji je krasio njegovo izvodenje.
Poput Chopina i Liszta i Rubinstein je duboko utjecao na izgradnju metodickih teorija vodecih klavirskih pedagoga svog vremena, kao sto su bili Leschetitzky, Deppe, Breithaupt i Matthay. Unatoc njegovu ponekad ekscentricnom i naglom nacinu izvodenja, on je imao idealne tehnicke kvalitete koje su se ogledale u sjajnoj prstnoj tehnici i izuzetnoj tonskoj senzibilnosti. Vremenom je preuzeo i Lisztovu slobodnu upotrebu cijele ruke. Lhevinne je opazio kako slobodno upotrebljava tezinu ruku i ramena, zbog cega se njegov klavir cuo i kad je cijeli orkestar svirao fortissimo. A pri tome nije bilo nikakvog lupanja ili forsiranja zvuka.
          Rubinstein je bio prvi europski pijansit koji je imao opseznu turneju u (tijekom sezone 1872/73 nastupio je na 215 koncerata). A u sezoni 1885/86 svirao je u vecini europskih metropola sedam recitala u kojima je sazeo svu klavirsku literaturu napisanu do tada. Samo u  Berlinu je imao 17 recitala, gdje je o njegovim koncertima izuzetno dobro pisao Eduard Hanslick. U sezoni 1889/90 Rubinstein je odrzavao tjedne historijske recitale na konzervatoriju u St. Petersburgu, gdje je izvodio i diskutirao o kompletnoj klavirskoj literaturi. U publici su bili Glazunov, Rimski-Korsakov i Leopold Auer. Zadnjih godina vodio je majstorsku klasu na istom konzervatoriju. Na svojoj nastavi pridavao je malo vaznost teoriji sviranja, govoreci da je on prakticni glazbenik. Ako su studenti htjeli nauciti nesto o metodici, slao ih je Leschetitzkome, a on njemu one koji su se zanimali za ton, pedaliranje, disanje i opustenost. 

RUSKI PIJANISTI Vecinu svoje pedagoske aktivnosti Rubinstein je proveo kao profesor i direktor konzervatorija u St. Petersburgu. Njegovi ucenici su bili Safonov, Zverov, Siloti, Gabrilovic, Josef i Rosina Lhevinne, Rahmanjinov, Blumenfeld i Annette Jesipova-Leschetitzky, koja je poducavala Prokofjeva i Isabelle Vengerovu. Vengerova je kasnije na Curtis Institute u Filadelfiji poducavala Samela Barbera i Leonarda Bernsteina. Iz te velike ruske tradicije direktno i indirektno su proizasli tako veliki pijanisti kao sto su Vladimir Horowitz, Artur Rubinestein i Heinrich Neuhaus, te njegovi ucenici Svjatoslav Richter i Emil Giljels.
          Bliski Rubinsteinov prijatelj i pedagog na konzervatoriju u St. Petersburgu bio je Vasilij Safonov (1852-1918). On je bio ucenik Leschetitzog i Brassina, Moschelesova ucenika. Safonov je 1885. presao na Moskovski konzervatorij. Njegovi ucenici su izmedu ostalih bili Aleksandar Skrjabin te Josef i Rosina Lhevinne.
          Safonovljev najslavniji ucenik bio je Josef Lhevinne (1874-1944). Nakon sto je diplomirao konzervatorij i dobio prvu nagradu na Rubinsteinovu natjecanju u Berlinu, ozenio se svojom kolegicom s konzervatorija, Rosinom. Karijeru profesora zaoceo je u Tbilisiju, a zatim je nastavio raditi u Moskvi. Nakon toga odlazi u Ameriku, gdje je tijekom sezone 1906-1907 odrzao 100 koncerata. Godine 1914. bracni par Lhevinne pocinje predavati na Juilliard School of Music u New Yorku. Josefovi ucenici bili su Abram Chasins, Adele Marcus, Sascha Gorodnotzki i Josef Raieff; a Rosina je bila uciteljica Tong il Hana, Johna Browninga i Van Cliburna. Josef je slovio kao izvanredan pijanist, sjajne tehnike i rafinirane tonske palete.  Rosinnea je nastupala uglavnom u duu sa svojim suprugom, a vrlo rijetko solo. Na poziv Leonarda Bernsteina svirala je u dobi od 82 godine s New York Filharmonijom, izvodeci Chopinov koncert u e-molu i postigla velik uspjeh. 
          I Sergej Prokofjev je zavrsio konzervatorij u St. Petersburgu. Po umjetnickoj prirodi antiromanticar, u klavirskoj glazbi i tehnici, pokazao je da je bio dobar ucenik Annette Jesipove u njezinu zagovaranju ostrog i perkusionog klavirskog tona.  Zanimljiva je zgoda koju je o Prokofjevu pricao Kabaljevski: "Godine 1937. jednom sam odsjeo u hotelu Europa u Lenjingradu. U sobi do mene netko je po cijeli dan vrlo pazljivo i u sporom tempu vjezbao 3. koncert Prokofjeva. Svaka pasaza bila je vrlo pazljivo i u beskraj ponavljana. Nakon tri dana sreo sam Prokofjeva u liftu. Shvatio sam da to on vjezba i pitao ga zasto tako "skolski" radi na djelu kojeg je vec svirao diljem svijeta i po njemu postao poznat. Rekao mi je da je 3. koncert vrlo popularan i da ga vec i ptice pjevaju, zato svaka pasaza mora biti savrsena. Sljedeci dan je svirao koncert i Velikoj sali Filharmonije na najbolji moguci nacin." Na Moskovkom konzervatoriju vremenom su se iskristalizirale cetiri velike klase koje su vodili:

(1) Konstantin Igumnov (1873-1948), ucenik Silotija, Safonova i Pabsta, a studirao je i kompoziciju kod Tanjejeva i Arenskog. Njegovi najpoznatiji ucenici bili su: N. Orlov, L. Oborin, J. Flier, M. Grinberg, N. Starkman i E. M. Timakin. Njegovu katedru kasnije su preuzeli J. Flier i L. Vlasenko.

(2) Aleksander Goljdenveiser (1875-1961), jedan od najznacajnijih ruskih pedagoga, talentirani izvodac, skladatelj, redaktor, kriticar i pisac. Moskovski konzervatorij je zavrsio 1895 kod A. Silotija i P. Pabsta, te kompozicije kod Ipolitova-Ivanova, Arenskoga i Tanjejeva. Njegovi ucenici bili su S. Feinberg, G. Ginzburg, R. Tamarkina, T. Nikolajeva, D. Baskirov, L. Bermann. Njegove redakcije Mozartovih i Beethovenovih sonata poznate su i izvan Rusiji. Katedru je nasljedila T. Nikolajevna

(3) Samjuel Feinberg (1890-1962), ucenik Goldenveisera. Od 1922. profesor je Moskovskog konzervatorija. Njegovi ucenici su bili V. Merzanov, V. Natanson, N. Emeljanova i drugi. Godine  1965. napisao je knjigu "Pijanizam kao umjetnost".  Katedru je preuzeo V. Merzanov.

(4) Heinrich Neuhaus (1888-1964), koji je slovio kao najcuveniji ruski pedagog, jedan od utemeljitelja ruske pijanisticke skole. Iz njegove klase izasli su najpoznatiji ruski pijanisti: S. Richter, E. Giljels, J. Zak, S. Neuhaus, V. Krajnjev, T. Gutman, V. Gornostajeva, A. Vedernikov, L. Naumov (profesor A. Kobrina, laureata zadnjeg Chopinova natjecanja),  B. Maranc, E. Malinjin i mnogi drugi. Klasu je kasnije preuzeo E. Malinjin. napisao je cuvenu knjigu "O umjetnosti sviranja klavira".

PIJANISTICKO SKOLOVANJE U RUSIJI

Godine 1917. J. Lhevinne je u clanku O glazbenom skolovanju u Rusiji ovako opisao glavne principe skolovanja pijanista u ondasnjoj Rusiji. Na pocetku je istaknuo da su narodna glazba i klasicna djela bili od vitalnog znacaja za glazbeni razvoj djece, te da se glazbenoj naobrazbi od najranijih dana pridavala najveca paznja. (Vec u dobi od 5 godina on je svirao neke Schumannove i Beethovenove stavke.) Kad je glazbeni talent u djeteta evidentan cijela obitelj se udruzuje da bi ga razvila do najvisih granica. Ucitelj vrlo pazljivo odreduje program za svakog ucenika posebno. Tijekom rada na jednom stupnju poduke ne ide se na sljedeci dok prethodni nije dobro savladan, a napose se dobro pazi da progres ucenja nije prebrz. Govoreci o izuzetnoj tehnici ruskih pijanista, Josef je ustvrdio da je ona sagradena na "stijenama", a ne na "pijesku". Tako, primjerice, na ispitima na konzervatoriju najprije se trazila kontrola tehnike; ako ona nije bila zadovoljavajuca uopce se nisu slusali komadi. Nedostaci u tehnickom umijecu shvacali su se  kao nedostatak u pravilnom ucenju sviranja klavira (kao sto bi nedostatak izgovora znacio nedostatak pripreme glumca). Posebna se vaznost pridavala sviranju ljestvica, rastvorbi i tehnickih vjezbi. To je bilo izuzetno vazno tijekom prvih pet godina ucenja, koje su bile baza ucenja umjetnickog repertoara. Naravno, ovi tehnicki oblici postajali su vremenom sve tezi i brzi i nikada se tijekom skolovanja nisu izostavljali iz svakodnevnog vjezbanja. Ucenici koji bi pokusali svirati teze komade bez takvog tehnickog drila bili su ismijani. Medutim, vjezbanje skala i rastvorbi nikad nije bilo mehanicko i dosadno, vec se radilo s nijansiranjem, odnosno raznim vrstama udara, ritmickih varijanti, itd. Konzervatorijski tehnicki trening zahtijevao je na ispitu u 5. godini sviranje ljestvice brzinom od 120, pri cemu na udarac dolazi 8 nota. I kasnije se klavirska poduka u Rusiji nije puno razlikovala od vremena Lhevinna, Rahmanjinova i Prokofjeva. Izuzetan talent se brzo identificira i dalje razvija na najbolji moguci nacin. Ucenici koji se pripremaju za konzervatorij savrseno su poducavani u osnovnoj i srednjoj skoli, a najcesce u specijalnoj skoli za izuzetne talente pri konzervatoriju Čajkovski (Centralna muzicka skola). U Rusiji postoji oko 500 osnovnih glazbenih skola iz kojih najveci talenti prelaze u Centralnu muzicku skolu. Na konzervatoriju osim umjetnickog klavirskog smjera postoji i pedagoski, te smjer za korepeticiju,  koji su takoder vrlo zahtjevni.  O visokoj razini Centralne muzicke skole govori Heinrich Neuhaus u svojoj knjizi O umjetnosti sviranja klavira:"Jedan moj ucenik, Jurij Gutman, sin poznatog pijanista Teodora, u 9. razredu Centralne muzicke skole odlicno je svirao osam Lisztovih Transcedentnih etida, koje se posve opravdano smatraju vrhuncem klavirskog virtuoziteta, izmedu ostalih i one najteze kao sto su 2. u a-molu, Irrlichter, Wilde Jagd i Eroica. Svirao ih je tako uspjesno kao nijedan od mojih postdiplomanata. A kad je Jurij Muravjev imao 16 godina svirao je Skrjabinovu 4. sonatu na nacin da bi mu mogao pozavidjeti cak i zreo pijanist, blizak duhu i stilu Skrlabinova stvaralastva. Reci cete: ali ti izvodaci su veliki talenti! Da, to su nedvojbeno iznimke u odnosu na mnoge pijaniste koji zive u Rusiji. Pa ipak, valja ustanoviti da oni nisu rijetke iznimke na Moskovskom konzervatoriju.!" 
          Josef Hofmann, koji je kod Antona Rubinsteina ucio dvije godine, kao glavnu metodu njegove poduke istice izbjegavanje pokazivanja na klaviru, indirektan pristup do formiranja umjetnicke predodzbe, strogo postivanje notnog tekst i insistiranje na trazenju pravog karaktera skladbe. Pri repetiranju identicne fraze ili sekvence Rubinstein je savjetovao: "Ako je lijepo vrijeme mozete svirati kao sto ste svirali prethodnu frazu, ali ako je kisa svirajte drugacije".  Premda je Rubinstein svirao sa znatnom slobodom, od svojih je studenata trazio da se strogo pridrazavaju teksta i govorio im da ce u njegovim godinama i oni svirati slobodno, ako to budu mogli. Takoder je trazio da imaju zivu muzicku predodzbu koja mora prethoditi sviranju. "Prije nego vasi prsti dotaknu tipke morate mentalno cuti ton ? tj. odrediti u vasoj svijesti tempo, nacin udara, a narocito izvedbu prvih nota skladbe. A zatim, malo po malo, nuzno je odrediti i pravi karakter komada; vazno je znati da li je komad dramatican, tragican, lirski, romantican, humoristican, herojski, dostojanstven, mistican..."
          Hofmann na sljedeci nacin opisuje Rubeinsteinovu nastavu:
"Stajao je s moje lijeve strane i kada god je htio da naglasim neku notu tako je  pritisnuo moje lijevo rame da sam zaronio u tipke, a klavir je kriknuo. Ako i to nije uspjevalo, tada je jednostavno pritisnuo svojom rukom moju i razmazao je kao palacinku po bijelim i crnim tipkama, stvarajuci tako kakofoniju. Uz to je govorio ? svirajte cisce!, cisce!, kao da sam ja bio kriv zbog pogresaka. Jednom sam ga pitao za savjet kako da pronadem prstomet u nekoj teskoj pasazi. Svirajte i nosom, rekao je, samo da zvuci dobro! Danas mislim da je time htio reci: Pomozite si sami, pa ce Vam i Bog pomoci! Kao sto sam vec naglasio, Rubinstein nikad nije svirao skladbe koje sam mu donosio na sat. On ih je objasnjavao, analizirao, tumacio sve ono sto je htio da razumijem, ali kad je to jednom ucinio ostavio je mojoj osobnoj prosudbi da ozivi i izvede djelo. Tako sam od njega naucio neospornu istinu: koncept tonske slike kojeg smo primili kroz sviranje drugih daje samo kratkotrajnu impresiju, on dolazi i odlazi, dok nam jedino vlastita tonska predodzba ostaje. Jedno djelo radilo se na satu samo jednom. Kad sam ga ponekad molio da jos jednom odsviram neku skladbu rekao mi je ? radije ne, jer cu Vam tada pokazati sasvim drugacije."
          Joseph Lhevinne je 1928. napisao knjigu "Bazicni principi klavirske tehnike" u kojoj se nalaze neke osnove ruske klavirske skole. Njegov je pristup metodici krajnje je praktican. Radi se o opservacijama senzibilnog umjetnika, cesto potkrijepljenim mastovitim slikama. Sto se tehnike tice, naglasak je na sposobnosti da se razlicita raspolozenja pretoce u prste i ruke. Prekrasni pijevni ton treba se najprije stvoriti mentalno. Bogatstvo i pijevnost tona velikim dijelom ovisi  (1) o dodiru tipke ispruzenim prstom, postavljenim blizu povrsine tipke i njezinu pritisku do dna, cime se postize dubok, pijevni ton, (2) o prirodnoj elasticnosti rucnog zgloba koja prati rad prsta, i (3) o osjecaju kao da nadlaktica i podlaktica lebde, odnosno potpunom odsustvu ukocenosti i fiksiranosti. Klavir nije pisaca masina i tipke se ne smiju udarati prstima iz visine, nego ih treba utiskivati, drzeci ih sto blize tipkama. Treba imati dojam kao da se svira po zicama koje zatitraju pod udarom mekih batica. 
Oni koji cijene lijep ton, imati ce strpljenja vjezbati osnovne tehnicke formule na navedeni nacin, sve dok bazicni principi sviranja ne postanu tako prirodni kao hodanje. Ali prije svega, ucenik se mora nauciti slusati.
          U jednom clanku iz 1932. Lhevinne objasnjava povezanost izmedu tona i tehnike: "Jedna od najvaznijih stvari za pijanistu je znanje o principima relaksacije i kako je primijeniti na sviranje. Ali, mnogi o tome imaju krivu predodzbu. Relaksacija nije mlitavost, jer preveliko opustanje dovodi do nemogucnosti kontrole i jasnoce sviranja. S druge strane i prevelika ukocenost izaziva tvrd i grub ton. Rjesenje je izmedu ova dva ekstrema.
Sto se tice drzanja sake, ona mora biti zaokruzena. Prsti mogu svirati vrhovima i biti sasvim zaobljeni, ili jagodicama i biti ispruzeniji. Sve to u odredenoj mjeri utjece i na kvalitetu tona - zaokruzeni prsti proizvode vise ili manje briljantan, a prsti koji sviraju ispruzeni barsunast ton. (Pojedini efekti traze da se prsti drze sasvim blizu tipki, odnosno da se skoro uopce ne dizu.) Ova dva principa rada prstiju direktno utjecu na ton, premda je njegov nastanak, mehanicki gledano, neovisan o drzanju prstiju. Barsunast ton moze se postici i vecom upotrebom tezine ruke.
          Poduka Rosine Lhevinne bila je sasvim individualna i tipicno ruska. Winthrop Sargeant je primjetila da je ona, u tradiciji Antona Rubinsteina, uvijek zapocinjala govoreci studentima kako kroz sviranje trebaju projicirati karakter skladbe, i da to moraju uciniti s prikladnim tonom i tehnicki precizno. Neprekidno je ponavljala: "Zamislite ton koji trebate dobiti i zatim ga realizirajte". To nije bas tako jednostavno kako bi netko pomislio. Karakter tona je nesto sto svaki pojedini izvodac mora osobno osjetiti, ali i samo osjecanje nije dovoljno. Karakter treba takoder biti i adekvatno prenesen slusatelju (zacudujuce je kako malo pijanista cuje sebe onako kako ih cuju drugi!!!). Kontrola raznih nijansiizvodenja ? do tocke kad ce slusatelj biti svjestan svih zbivanja, nesto je sto zahtijeva veliku objektivnost i istancan osjecaj." Poput Rubinsteina i ona nije nikada svirala studentima, niti im je dozvoljavala da slusaju tude snimke dok su ucili djelo, i to zato da ne bi imitirali tuda rjesenja.
          U jednom intervjuu s Janom Holcmanom Vladimir Horowitz  ovako opisuje svoj pristup ucenju i tehnici vjezbanja: "Ne vjerujem u tzv. mehanicko vjezbanje, ali pridajem veliku paznju vjezbanju s krajnjom preciznoscu i kontrolom, uz neprekidno slusanje kako bih bio siguran da je sve pravilno rasporedeno i prikladno odmjereno... Vjezbajuci skale, prema tradiciji ruske pijanisticke skole, slijedio sam ekspresivni tretman tehnike, pa su skale morale "pjevati", umjesto da ih vjezbam metronomski tocno. Kad govorimo o tonu, valja reci da prst mora biti ucvrscen u trenutku kada ton treba zapjevati. Tehnika je temperament plus vjestina, odnosno, prava ideja o tome sto se mora napraviti i sredstva da se to napravi. Pri vjezbanju ne treba neprekidno ponavljati cijelo djelo od pocetka do kraja. Ako neku skladbu prosviramo 100 puta, na nastupu ce zvucati kao da je sviramo 101. put. Izgubit ce na svjezini. Ja vjezbam tako da skladbu (napose ciklicku) na pocetku odsviram u cjelini, da bih vidio kako izgleda; zatim je vjezbam u djelovima (pasaze, detalje, jedan stavak danas-drugi sutra) sve do pred nastup... Zadatak ucitelja je da pokaze uceniku kako treba formirati svoje ideje i da ga trijezno suoci s njegovim jakim i slabim stranama. pri tome je glavni motto teznja k perfekciji, s tim da ucenik ne smije biti voden laznim ambicijama te brzim i povrsnim uspjesima. Ta teznja treba biti uzrokovana unutarnjom potrebom koju svaki pravi umjetnik mora iskusiti."

RUSKA SKOLA I PIJANIZAM U HRVATSKOJ

Ruska klavirska pedagogija svojim snaznim utjecajem djelovala je i na nasu sredinu. Zanimljivo je da je Neuhaus ucio klavir kod Bartha u Berlinu u vrijeme dok je njegov ucenik bio i Svetislav Stancic, osnivac Zagrebacke pijansiticke skole. U Becu je, pak, ucio kod Leopolda Godovskog zajedno s Antonijom Geiger-Eicchorn. Neuhausova ucenica bila je i nasa eminentna pijanistica i profesorica Muzicke akademije u Zagrebu Zvjezdana Basic. Ruski daci su Ivo Pogorelic, Đuro Tikvica, Hari Gusek, te mnogi drugi. Po ruskoj klavirskoj skoli Nikolajev generacije nasih ucenika zapocelo je prvo upoznavanje klavira, a klavirski seminari Evgenija Timakina i Rudolfa Kerhrera u zivom su sjecanju brojnim nasim klavirskim pedagozima.
            Napokon, autor ovog teksta priredio je i objavio djela E. M. Timakina "Klavirska pedagogija", Natana Perelmana "Na satu glasovira" i Heinricha Neuhausa "O umjetnosti sviranja klavira". Time se na neki nacin zaokruzuje pregled ruske klavirske pedagogije, jer je Timakin Neuhausove ideje ozivio u brojnim vjezbama, a Perelman ih kondenzirao u ostroumnim aforizmima.