Gabaritima malena Minima je zvucnik koji ce u vas glazbeni sustav zasigurno unijeti promjenu naspram uobicajene zvucnicke svite, toliko ocitu da ce biti razvidna vec na prvu notu i nagluhoj osobi. Pitanje koje si morate postaviti trebate li takvu promjenu i da li imate potrebite argumente za promjene koje vam donosi radikalni nacin na koji nastupa Minima.
       Etalonove Minime sam dobio na test par tjedana nakon sto zastupnicima vratih integrirac. No bez imalo dvojbe isti sud bih mogao izreci i nakon par godina oslanjajuci se na njihov uistinu specificni karakter zvuka. Ove dvije komponente su “savrseni” partneri i odlucite li se za bilo koju od njih ista ce vapiti za onom drugom. Naime dok sam u tekstu o Exampliju kroz salu nastojao razvodniti prosvjed upucen ostrini i drecavijoj eksplikaciji zvucne palete pri kreiranju slike, sto sad otvoreno i skruseno priznajem, sad bi mi bas ta ista drecavost vise nego dobro dosla.

TEHNICKI DIO

Minime bas kako im i ime kaze malesne su zvucnicke kutije i vec prema rodoslovlju i ciljanom trzistu za ocekivati je varijaciju na klasican monitorski zvuk. Pouceni zivotnim iskustvima svi znamo da se ocekivanjima latentno poigrava vjerojatnost, a predrasude i generalizacije nisu pozeljne zeli li covjek

ostati objektivan, ali se jednako tako gotovo redovito lovimo u njihovu mrezu. Slikovitijeg primjera od ovog sa ovim malcima mislim da nema, ali krenimo redom.
           Ostrih bridova predvidene za jednostruko povezivanje sa amplifikacijom odskacu od trenda moderne male kutije koja vodi racuna o ogibu valova od rubova i svoje ceone stranice i nastoji posto-poto pribliziti visokotonsku jedinicu bas/srednjetoncu ne bi li se ostvario toliko zeljeni “tockasti” izvor ili pak nasuprotno, zasebno odvojiti metalni visokotonac u antirezonantno okruzje vremenski uskladen sa high-tech driverom. Za sve to mala tvrtka kao sto je Etalon iz Madarske nema sredstava, uostalom nije velika stvar napraviti kvalitetnu malu kutiju koja ima monitorski karakter cjepljen na muzikalnost i ugodnost zvuka ako cijena nije vazna. Povijate se fizickim zakonima, ispostujete ih inovativnim rjesenjima i modernim (citati: skupim) materijalima, udobrovoljite izvedbenim postupkom i tako reci rucnom izvedbom i uz dozu glamura i dokolice imate vas best buy zvucnik od samo $10.000. Ovakav tip rjesenja Etalon je u samom zacetku odbacio, pa tako imate “normalan” nemetalni i neinvertirajuci visokotonac bez pozlata i skosenja prednje stranice, bez pokusaja odvajanja od pogubnih rezonancija same kutije i bez nasusnih priblizavanja srednjotonskoj jedinici i tockastom izvoru. Ipak, imate upusten visokotonac u cvrstu drvenu kutiju, sto je za taj dio spektra i najvaznije, i odignut bas/srednjotonac za cca. 2cm od osnovne

ploce. Samo odignuce uze je od sirine kutije po cemu se vidi da je konstruktor vodio brige oko fizickih zakonitosti te da iste i razumije. Izbjegnut je skup i zahtjevan  izvedbeni postupak, povecao se volumen ove kompresivne minijature, dodatno se ucvrstio kabinet, dalo uredaju ezoterican izgled, udovoljilo valnoj prirodi i brzini, a sve to za malo novca. Neobicnostima tu nije kraj. Kao da konstruktoru nije bilo dostatno to sto je uskrsio kompresivnu kutiju, postavio svima u inat jednostruko ozicenje, stavio na kat bas/srednjotonac, vec je isti morao napraviti sa drvenim ovecim phase-plugom. Fazni nastavak je fazni nastavak i nacelno nema veze od kakvog je materijala nacinjen ako ispuni neke normative. Sliciti na zrno od PAM-a nije nuzno. Bitne su njegove dimenzije i “uvjetno” glatkoca, zapravo sama struktura materijala. Tu bi mogao biti dvosjekli mac za konstruktora. Drvo daje dodatni avangardno-prirodni prestige u cijelu pricu i djeluje tako talijanski, no teze se postizu istovjetne dimenzije (unatoc tokarenju) na duze vrijeme jer drvo “radi” i istini za volju netom spominjano zrno u vecine kupaca zbog svoje militaristicke aluzije, barem na ovom podneblju, djeluje sigurnije i raskosnije, zapravo ljepse i pozeljnije.
         Ostale tehnicke podatke, kao i cjenu, i dalje kad je rijec o ovim “no name” madarskim proizvodima ne posjedujem te stoga Minime ne mogu strogo klasificirati po uobicajenim cjenovnim razredima, ali po zvukuvnim mogu. Mozda vas to ljuti i aludira na

SLUSNI TEST

Kao sto vec rekoh zvuk minimalki je naglaseno zagasit, kao da ima poveci filter ispred sebe koji prigusuje detalje, poglavito reverberacije cinele (C. Mingus “The Clown”, Atlantic 8122-75358). No kad se posvetim pojedinom instrumentu i kad poglasnim reprodukciju uocavaju se bistri, koncizni i decidirani timbralni karakteri instrumenata. Ovaj podatak odaje vise nego se u prvi mah cini, uzmete li u obzir da je kutija dosla usvirana. Kao prvo, potrazuje neobicno snazno i kvalitetno tranzistorsko pojacalo velikog damping faktora. Direktno usporedujuci sa mojim gladusima od deklariranih 84db izlazi da je ova kutija jos gora i stoga cijenim njihovu osjetljivost oko 82db! Zbogom ishitrenim pomislima nesretnih vlasnika japanske komercijalne elektronike o mogucem sparivanju i smirenju nervozne amplifikacije. 
         Kao drugo… tako niskoj osjetljivosti ne treba se cuditi ako se iz kompresivne kutije misli izvuci dublji i korektan bas. Korektnost bas podrucja u kompresivnoj kutiji nikad nije bila upitna, ali dubina je ostajala tamo negdje oko 80Hz u imferiornom obliku volumena. Kod minimalki nedostatak volumena jos uvijek je ocit, ali 

zato definicija i sama dubina (blizu 50-ak Hz) su vise nego korektne za ovako malu kutiju. No sve je to obavijeno i priguseno gustim velom tako da iziskuje pazljivije slusanje. Kombinacija sa mojim integrircem, Classéom CAP-151, nije bila bajna vec samim tim sto je Classé zaobljena, utopljena zvuka koji za racun muzikalnosti i cjevno-ugodnog prizvuka prigusi poneki detalj. Minimalne madarice traze prstavu atmosferu nesto naglasenijih detalja i svjetlijeg iskaza (bas kako je to radio Exampli), ako zelite da se razigraju. Sad znam zasto je konstruktor ostavio onako ostro visoko podrucje koje je sa violinskim korpusom na vristavijoj snimci, recimo DG, iznimnom lakocom rezalo usne membrane glatko poput britve. Sva moja prigovaranja na racun drecavih boja u zvucnom iskazu sad padaju u vodu. Sto vise ista sada postaju nasusno potrebna ako se misli nesto izvuci iz ovih kutija. Sad je jasan i razlog divovskoj snazi malog Golijata i zasto je konstruktor dopustio rad u AB klasi uredaju koji lezi u domeni high-enda. Trazila se snaga za ove malce koji su za uzvrat anulirali nepodopstine i poneki sirovi iskaz Examplija uvjetovanih rezimom rada. Sada vise nema dvojbe, konstruktor se vodi prokusanom politikom “kupi sve kod mene” sto i nije tako lose, pogledajte samo Linn, Naim, Mission i sl. Nije lose ni po kupca koji prepozna u tome kvalitetu jer uz pametna rjesenja i jeftiniju radnu snagu konstruktor nudi vise nego povoljnu kupnju. Barem za sada dok ne ojaca i dok se ne probije, kada ce pohlepa uciniti svoje, bas kako to uvijek i biva.

Za evaluaciju vokala koristio sam Requiem od Wolfganga Amadeusa Mozarta izvedenom od strane Leipzigskog radio zbora i Dresdenskog gradskog orkestra pod vodstvom Petera Schreiera na meni uvijek dragim philipsovim snimkama (Philips 411 420-2). Zgrcena i na krajevima gruba slika  sredinom je bila krhka i s vremena na vrijeme bi izvodila fino nestajanje tako da bi kao krajnji rezultat taj tren imao dva zvucnika. No usprkos otezanoj fluidnosti i gusenju ionako formatom ogranicenih detalja zamjecivao se velik potencijal. Zanimljivo je da se priblizavanjem kutiji razlucivalo svo bogatstvo detalja koje ova kutija moze pruziti. Vracanjem na mjesto odakle slusam primjeceni detalji misteriozno su nestajali opet priguseni nepremostivim dvometarskim rascjepom i slika je iznova ogrubjela. Govoriti o nekim tjelesnostima vokala nema ni smisla jer to je zadovoljsto ipak rezervirano za osjetno vece, multiplicirane iznose novca najcesce u obliku trosistemskih kutija kao jeftinijih varijanti. Ovako, vokali su bili poredani pravilno iako malo stisnuti i neobicno slicni jedni drugima, sto je upravo posljedica nedostatka detalja. Istu metamorfozu dozivljavali su pojedini srodni instrumenti. Primjerice kod puhacih su flauta, oboa i fagot neobicno nalikovali tako da ponekad nisam ni uz najbolju volju mogao sa sigurnoscu tvrditi porijeklo pojedine dionice na prvu notu, poglavito ako su se vise njih medusobno ispreplitale.

Minima je mala kutija velika srca, zapravo kutija velikog entuzijazma konstruktora mala srca koji ju je neraskidivo vezao uz svoju kucu. Iako je jednostavnije i pametnije pripasati kutiju necemu sto dobro poznajes, sto si sam osmislio i tako otkloniti moguce obostrane nedostatke i pritom dodatno ustedjeti meni osobno zvuci kao brak koji se sklapa/ugovara samim rodenjem. Rade to i veliki, recimo Linn, ali opet ne tako drasticno da doslovce komponenti potkresu krila i kupcu tako reci ne ostave mogucnost izbora. Istini za volju spominjanu ustedu i to povecu osjeti i kupac na svojoj lisnici koja bi ostala podosta tanja za zvukovno odgovarajuci proizvod renomiranog proizvodaca, ali ne treba ni zaboraviti da je kupac primoran naprosto uzeti i pojacalo i zvucnike iz iste kuce. Kao s prve polovice stoljeca kad ste morali kupovali zarulju i grlo od iste tvrtke ako ste htjeli imati svjetlo u kuci. Opravdano se treba zapitati nije li to ipak unatoc dobroj namjeri korak unazad.

Zastupa: Zarko Avdalovic, Zagreb         Cijena: 3.900 kn