Dave Douglas suradivao je u “Masadi” - sastavima Johna Zorna, kojima se Douglas visoko pozicionirao unutar njujorske scene improvizirane glazbe. Upravo je Douglasov zvuk bio onaj koji je stabilizirao bjesomucni, post-ornettovski koncept i zvuk Zornove druzine, te joj dodao vrlo prepoznatljivi mod melankolije. Pored muzicke strane “Masada” je iznimno obuhvatan kulturalno-politicki projekt, zamisljen kao renesansa radikalnog zidovsta (Zornov termin), a ironija Douglasove suradnje lezi u tome da je upravo katolik (tj. Douglas) u muzickom smislu producirao ono sto bi se najprije moglo oznaciti zidovskim momentom u glazbi tog sastava. No, to je izgleda konzekvencija Douglasove fascinacije sirim balkanskim prostorom, koja je prvi put bila dokumentirana na nosacima zvuka njegova s Tiny Bell triom s gitaristom Bradom Shepikom i Jimom Blackom na bubnjevima. Na samom pocetku radilo se vise o tradicionalnom istrazivanju tudeg, i zasigurno egzoticnog muzickog materijala, no s vremenom je trio Douglasa, Blacka i Shepika prerasla u samosvojnu sintezu istocno-evropskih (ponajprije balkanskih), modernistickih i jazz upliva.
       Nazalost, u nasoj sredini o tom i vise nego zanimljivom kulturoloskom fenomenu aproprijacije nama itekako bliskih izricaja nije se proteklih godina moglo odvise doznati, osim ako izuzmemo proslogodisnji nastup Sephardic Tinge trija pijanista Anthonyja Colemana u KSET-u. Radi se tako-reci o
 

muzickom pokretu koji je pod organizacijskim vodstvom Johna Zorna i kluba “Knitting Factory” na doista inovativan nacin uspio spojiti kako sasvim disparatne muzicke elemente (sto bi bio indeks postmodernosti improvizirane glazbe), tako i muzicku produkciju otvoriti za sire socijalno okruzenje i pitanja. Upravo je reflektirana eticko-politicka nota bila ona koja je odredila taj singularni kulturni fenomen i njegovu medijsku eksploataciju. Moglo bi se cak govoriti i o projektu “radikalne kulture”. Podrobnije informacije mozete naci na www.tzadik.com, a nedavno je objavljen i svezak “Arcana: Musicians on Music” u kojem je sazeta kriticka auto-refleksija njujorske Downtown-scene improvizirane glazbe.
          Pored nesto starijih i vec afirmiranijih sastava Davida Krakauera, A. Colemana i Douglasa nastalo je mnostvo bendova koji istrazuju nove muzicke puteve u istom smjeru. Jedan od tih bendova je i “Pachora” (Jim Black bubnjevi, Chris Speed saksofon, Brad Shepik gitara i Skuli Sverisson bas) koji nastavlja tamo gdje je npr. Douglasov Tiny Bell trio svojim zadnjim albumom (“Songs for Wandering Souls”) stao. To jest, radi se o energeticnom zvuku, koji ne bjezi od lirizama, no istodobno ne ispusta ono disonantno i heterogeno.