Koliko je kvalitetnih komponenata promijenilo svoje vlasnike, koliko je razocaranih bilo zbog toga sto njihov audiosustav sastavljen od hvaljenih i odlicno ocijenjenih komponenata nikada nije zasvirao sukladno svojim preporukama, koliko je ljubitelja dobroga zvuka izgubilo nadu da ce ga ikada ostvariti, koliki je broj onih koji su sami sebe uvjerili da se "tu nista ne da uciniti" bez obzira na sva ugadanja i dotjerivanja..., a da pritom nikada nisu postali svjesni pravoga razloga zasto im se to dogodilo.
    Istini za volju, i oni koji su tek naslucivali ili pak stvarno znali razloge recenim nedacama, nisu si mogli (puno) pomoci. Jer, na raspolaganju im sve tamo do sredine 80-ih i nije stajalo bas puno mogucnosti. Mogli su se fizicki imjestiti iz "kuznog" audioambijenta, sto je u debelo pravladavajucem broju slucajeva bilo nemoguce ili je granicilo sa zdravorazumskim ponasanjem, ili se posluziti raspolozivim sredstvima, kojih je, istini za volju, do prije destak godina na trzistu bilo zanemerivo malo i bila su preskupa, i njima pokusati koliko-toliko anulirati negativne uplive sobnoga ambijenta na zvuk sustava u cjelini. A soba, njezine dimenzije, grada od koje je sazdana i, premda na tako bitno djelujuce, ali ipak vazno, nacin kako je namjestana i kako je njezin sadrzaj razmjesten, bili su razlozi zbog kojih je sustav sastavljen od hvalevrijednih odlikasa zvucao poput nasumce sklepanog skupa uredaja koji imaju silnih problema da artikulirano izuste prva slova audioabecede.

U POTRAZI ZA KRIVCEM

Prvi sam se puta s problemom utjecaja sobne akustike na zvuk sustava u cjelini susreo slucajno prije gotovo cetvrt stoljeca, zapravo na samom pocetku aktivnog i ozbiljnog bavljenja audiohobijem. Vracajuci se sa sjevera Europe, svratio sam u Minhen da prijatelju donesem legendarne male Celestionove zvucnicke kutije Ditton 15 ABR. Ni kofere po povratku nisam pravo raspakirao, a vec sam bio dva kata vise od moga stana u zgradi u kojoj smo obojica stanovali. Prikljucili smo zvucnike na njegov sustav i ostali skamenjeni. Zvuk koji smo culi ne da nije bio dobar, vec ocajan. Ako je netko pomislio da nismo (bili) sasvim "in" kad smo na temelju prvih zvukova iz netom raspakiranih kutija donosili tako radikalne zakljucke, neka uzme u obzir podatak da je to bio kraj 70-ih. A to je vrijeme kada se nisu mogli kupiti tvornicki radeni kabeli specijalne namjene, kad jos nije bilo komercijalnih MC zvucnica, kad se nista nije znalo o usviravanju, kad u uputstvima za uporabu zvucnika, ali ni po tada dobavljivim casopisima u zemlji u kojoj smo zivjeli, nije bilo ni rijeci o nacinu i znacenju smjestanja zvucnickih kutija, kada nije bilo tvornicki radenih zvucnickih stalaka za prodaju..., kad je, uostalom, Linn Sondek LP 12 stajao tricavih 115 GBP. Naravno, brzo smo "odredili" krivca - Ditton 15. Prva misao koja ja nadosla i potez koji se njezinim slijedom u takvim slucajevima tada povlacio bilo je davanja oglasa. U Vecernjak, naravno. Kako sam i sam bio zaljubljen u te male kutije ipak smo prije oglasavanja odlucili isprobati kako zvuce u okviru mojeg, sasvim drugacije koncipiranog audiosutava. Trebam li reci, zvucale su divno. Sasvim sukladno opisima njihovih zvukovnih dometa u audiocasopisima. Dakle, nisu krive kutije. Kriv je - ostatak sustava! I onda je pocelo. Najprije moj sustav u prijateljevoj sobi s 15-icama: nesto malo bolje, ali ni izbliza tako kako kod mene. Potom, kao krajnja instanca, njegov sustav i Ditton 15 kao posljednja karika u lancu, u mojoj sobi: odlicno! Nakon tih iskustava nije nam trebalo puno da, napokon tocno, zakljucimo - susreli smo se s fenomenom utjecaja akustickog prostora u kojem zvuk nastaje, propagira i nestaje. S time, problemom akustike prostora, otada aktivno zivim, proucavam ga i nastojim mu, naravno, u razmjerno krutim okvirima mogucega, doskociti. Ogromna vecina audiofila, na zalost, ne. Čak ni onoliko koliko je potrebno da spoznaju i prihvate da takvo sto uopce postoji kao problem. Je li tomu razlog osobna komotnost i nezainteresiranost audiofila kao posljedica njihove duhovne tromosti, ili nedostatak literature o toj problematici pisane jezikom i nacinom razumljivim siroj audiofilskoj publici, ili nesto trece, cetvrto..., za ovaj clanak nije toliko bitno. Bitno je da zbog svega toga pomalo mnogi nikada nisu uspjeli iz svojega audiosustava sastavljanog od probranih i kvalitetnih komponenata izvuci ni sitan djelic onoga sto su u nj ulozili i od njega ocekivali.

KRITICNA MASA

Kako je vrijeme odmicalo, broj audiofila iz dana je u dan postajao veci, a iskustva se gomilala, stvorena je kriticna masa koja je eskalirala u spoznaji da se problemima sobne akustike i njezinoj interakciji s audiosustavom u njoj smjestenom mora posvetiti odgovarajuca pozornost i ponuditi sredstva za njihovo ublazavanje ili eliminaciju. Pocetkom 80-ih, kad je audio stremio k svojim vrhuncima, pocela su se stidljivio pomaljati sredstva za pasivno urazumljavanje akusticki jogunastih prostorija. Razlicitih pomagala (apsorbera, difuzora, reflektora i njihovih kombinacija) bilo je svakim danom sve vise ne trzistu, a i stranice audiotiskovina sirom svijeta bile su sve punije lako probavljivih i prijemljivih informacija o znacenju sobne akistike za opcu kvalitetu zvuka audiosustava  kao i savjeta za ucinkovitu korekciju njezinih anomalija. Kao posljedica probudenog zanimanja za akustiku prostora i shvacanje njezinoga znacenja za kvlalitetu reprodukcije zvuka u stanu, pojavilo se sve vise akusticki tretiranih prostorija i salona, a na audiosajmovima gotovo da vise nije bilo sobe koja nije na neki nacin bila dovedena u akusticki sklad nekim od mnogobrojnih pomagala i pribora. Zvuk sustava u sobama koje nisu bile akusticki preparirane nitko ozbiljan nije uzimao za ozbiljno.
    I tako je to, s vise ili manje uspjeha, trajalo desetak godina. A onda su se, sredinom 90-ih, na jednom od vrhunaca digitalne ere, pojavili uredaji za aktivnu korekciju anomalija kojih nije posteden niti je na njih imun gotovo nijedan interijer. Imena trvrtka koje su prve pocele s proizvodnom uredaja za digitalnu korekciju zvuka u sobi, poput SighTecha ili Z-Systemsa, tada su bila nepoznata u najsirim audiofilskim krugovima; prvi tekst jednog takvog uredaja, SighTech TF 1120, procitao sam u Stereophileu potkraj 1966. godine. Bile su to, uostalom, tvrtke koje i nisu imale korijene u kucnom audiu. Prva od renomiranih audiotvrtka koje su uocile mogucnosti digitalne tehnologije u korekciji akustickih nedostataka sobe bila je Accuphase, jedna od onih koje su vec odavna bile stekle ugled jednog od najozbiljnijih japanskih i svjetskih proizvodaca visokokvalitetnih audiouredaja i koja je vec bila ovjencana karizmom proizvodaca nekih od najboljih digitalnih front endova do sada. No, jedno je vizionarstvo i stecen ugled u jednom segmentu, a nesto sasvim drugo realizacija vizija u segmentu o kojem se do tada vrlo malo znalo.

EKVALIZER KOJI TO (I) NIJE

Uredaj o kojem govorim nosi za audiopojmove pomalo neobican, donekle zbunjiv i ne do kraja razumljiv naziv: Digital Voicing Equalizer. Prva i zadnja rijec naziva su svima razumljive, koliko god ova posljednja (a za neke i ova prva!?) kod audiofila izazivala podozrenje pa cak i potpunu negaciju audiofilske svrhovitosti i opravdanosti takvoga cega. Znacenje sredisnjeg pojma, ma koliko se na prvi pogled cinio razumljivim, ni u jednoj literaturi kojom sam se sluzio u pripremi testa nije posebno objasnjeno. Ipak, od svih pojmova najznacajniji je, najpoznatiji i audiofilima najomrazeniji onaj zadnji - equalizer. Ortodoksni pa i oni manje pravovjerni audiofili obvezno se strecnu na sponen te rijeci. Opravdano, ali samo ako se radi o analognom ekvalizeru. Procesuiranje signala u digitalnoj domeni s ciljem njegovoga uskladivanja s osobinama sobne akustike znatno je preciznije, unosi u zvuk znatno manje suma i drugih, napose faznih, poremecaja, sto rezultira znatno boljim ucincima koji su prije pojave ovakvih uredaja na audiofilskom trzistu svoju potvrdu i priznanje dozivjeli u brojnim tonskim studijima diljem svijeta. Medutim, studijski uredaji bili su skupi "k'o kuca", pa ih nije imalo smisla, kao neke druge, uopce ponuditi audiofilima. Jer, vecina njih, za razliku od studijskog osoblja, ne zaraduju od audia vec na njega trose, ponekad i poprilicne svote novaca.
    Acchupaseov Digital Voicing Equalizer DG-28, kao jedan od prvih uredaja te vrste namijenjen prvenstveno audiofilima, izasao je na audiovjetrometinu krajem 1997. godine. Premda sam se s njime suocio, pa cak i nesto radio s njime, jos prije godinu i pol, pravi susret, onaj unutar mojeg audiosustava, s tim sam uredajem imao u proljece zadnje godine milenija. Ovom prigodom na fizicku i vizualnu pojavnost uredaja necu trositi puno rijeci ni prostora. Uvod je ionako bio vrlo dug. DG-28 na prvi pogled ne djeluje komplicirano, ni kad ga se gleda sprijeda niti baci li se pogled straga. Korisnik se pocne ceskati po tjemenu tek kada odvije dva vijka koji drze zastitnu plocicu smjestenu na desnoj strani prednje ploce, suprotno od velikog ekrana/displeja na kojem se ocitavaju svi bitni podaci. Tada shvati svrhu prilozenog mjernog mikrofona i susretne se s nekima od bitnih pojmova za tu vrstu uredaja kao sto su primjerice 1/3-ska odnosno 1/6-ska oktavna podjela koji govore o usitnjenosti frekvencijskog opsega i preciznosti korekcije zvuka u vezi s time. Naime, 1/3-ski modus znaci podjelu frekvencijskog spektra na 32 pojasa, a 1/6-ski na dvostruko veci broj. Na straznjoj strani nadasve cvrstog i iznimno precizno i uredno izradenog kucista s debelom, zlatno anodiziranom aluminijskom plocom na vrhu, u osnovnoj izvedbi su tek dva para RCA ulaznih terminala i jedan par istih takvih izlaznih, oba na posebnim modulima sto se mogu vaditi i stavljati, odnosno zamijeniti s balansiranima ili dopuniti nekom drugom opcijom, primjerice, fono modulom. Sve u svemu, mjesta je za ukupno cetiri modula. Osim modula tu su i fiksni digitalni ulazno/izlazni terminali i to po jedan koaksijalni i opticki Toshlink. Od nabrajanja dijelova i opisa njihovih pozicija i funkcija drzim da je korisnije prostor iskoristiti na sazet opis nekih funkcija i mogucnosti DG-28 ekvalizera/korektora. Kao prvo, jer je vrlo bitno, valja reci sto sve DG-28 moze. Moze funkcionirati sukladno imenu koje nosi, dakle, biti digitalni ekvalizer. U tom obliku moze se djelovati na jednu od 64 odabrane frekvencije u frekvencijskom spektru od 16 Hz do 22.4 kHz u rasponu od o do +/- 18 dB po frekvenciji. Svaka se promjena moze memorirati, pozivati, mijenjati i ponovno memorirati, i to za svaki kanal posebno kao i za oba kanala istovremeno. Korigirati se moze zvuk svakog pojedinog zvucnoga izvora (ukljucujuci i analogne, jer DG-28 ima ugradem A/D pretvarac), kao i zvuk sustava (bez pojacala i zvucnickog sustava). Pri korekciji zvuka izvora DG-28 se nalazi izmedu izvora zvuka i pretpojacala odnosno integriranog pojacala, a pri korekciji zvuka sustava nalazi se izmedu pretpojacala i pojacala snage. No, ma koliko to DG-28 dobro radio, to nije ono sto zanima audiofile. Jer, usprkos tomu sto se to cini vrlo precizno, ipak se radi o ekvalizaciji, a takvo sto se kosi s osnovnim nacelom audia. Ono sto audiofila treba zanimati i sto DG-28 uredaju daje audiofilski status je mogucnost analiziranja frekvencijskog odziva u tocki slusanja i poboljsanje korelacije sustav/zvucnici/soba. Pomocu prilozenog mikrofona i ton-generatora ugradenoga u njega, DG-28 analizira i procesuira informacije koje su mu prispjele preko mjernoga mikrofona. Najlakse je posao obaviti automatskim nacinom. Accuphaseov ekvalizer se smjesti izmedu pretpojacala i pojacala. Mikrofon se postavi na stalak koji se smjesti na slusnu poziciju tako da se mikrofon nade cim blize tocki na sredini udaljenosti izmedu dva slusateljeva uha. U automatskome rezimu ton-generator proizvodi zavijajuci ton u rasponu frekvencija od 16 Hz do 22.4 kHz. Posebno za lijevi, posebno za desni kanal. Najprije mjeri sobu i krivulju iscrtava na ekranu. Bolje je da ju ne vidite! Čisti horror. Brda i doline kojih se ne bi posramila ni himalajska bespuca. Zna to dobro i DG-28. Zato u slijedecem koraku ponovno pusta signal i reze vrhove koji najvise strse i "zatrpava" najzjapece ponore, uzimajuci u obzir korelaciju sobe i zvucnickog sustava. Slika je vec puno bolja, ali jos ne dovoljno. Ton ide i treci puta, nakon cega krivulja vec pocinje poprimati oblik koji je puno blizi ravnoj crti nego razvojnome grafikonu kakvog poduzeca s velikim oscilacijama u poslovanju. 

Nema dvojbe, kad se poslusa ono sto je po svome ucinio GD-28 i usporedi s by-pass opcijom (signal najkracim putem prode kroz DG-28, bez ikakvog procesuiranja) nedvojbeno je da je postignuto znacajno poboljsanje. Ponajvise u basu, sto je i za ocekivati zna li se da se stojeci valovi, kao najgora posljedica dimenzija sobe i njezine namjestenosti, javljaju uglavnom u podrucju od 20 Hz do 300 Hz. No, zanimljivo je da se najprije uoce pomaci u visokotonskom podrucju koje je fino ispeglano, uravnotezeno, s ugladenim detaljima i vrhunske rezolucije. Sto je i logicno, jer kad se fundament uravnotezi i svojim masivnim i naglasenim nezgrapnostima ne maskira vise dijelove spektra, oni ce, cak i bez korekcije odziva toga dijela spektra, znatno bolje zvuceti. Naravno, pod uvjetom da su u osnovi zdravi i korektni. A kad na sve to doda jos i korekcija, onda je to praznik za uha. Sto se pak bas podrucja tice ono je postalo izrazito tocno, brzo, naglaseno fokusirano od vrha do dna, produbljeno do samog donjeg ruba spektra, atak je bio eksplozivan... Medutim, nije bilo idealno. Naime, nedostajalo je "mesa". Nedostajala je masa i punoca, fundamentalni tonovi nisu imali dovoljno energije da pokrenu zrak pa se nije stvorio onaj carobni dozivljaj kontakta slusatelja i glazbenog dogadanja. Masivni akordi orgulja nisu izmicali tlo pod nogama, a udari po bas bubnju nisu povecavali protok krvi po zilama. Tehnicki je sve manje-vise funkcioniralo, ali sustav s DG-28 unutar sebe nije k slusatelju odasiljao onoliko emocija kao prije. I tu dolazimo do jednog od krucijalnih trenutaka koji bi trebao govoriti u prilog ili protiv kupnje i uporabe ovog (ili cak ovakvih, premda druge nisam cuo) uredaja. Naime, ostane li se samo na uporabi ovakvih strojeva u automatskom rezimu, siguran sam da to ne opravdava svrhu njihovog postojanja. Jer, onaj koji se odluci za njegovo posjedovanje, i za to izdvoji preko 8.000 eura, taj nije svakodnevni audiofil vulgaris i nema petparacki audiosustav. Naravno, upravo korekciji sitnih mana takvih sredenih sustava su uredaji poput Accuphaseovog DG-28 i namijenjeni, usprkos cinjenici da su, pod uvjetom da je sustav dobro podesen i da se nalazi u koliko-toliko normalno oblikovanoj i namjestenoj sobi, njima ujedno i najmanje potrebni. Medutim, iskoriste li se sve mogucnosti DG-28 ili njemu slicnih i srodnih naprava, poboljasnja koja se i unutar dobro podesenoga sustava mogu dobiti tesko se mogu usporediti s bilo kojim drugim zahvatom cije kostanje u krajnjoj instanci i nece biti puno manje od investicije u DG-28.

NA RUKE JE BOLJE

Da bi se prednosti i mogucnosti ovakvih uredaja do kraja iskoristile nije dovoljno ostati u automatskome rezimu, jer tako se moramo pomiriti s aproksimacijama i odredenim nepreciznostima. A to znaci da onaj koji bi odlucio masiti se za takav lijek protiv sobnih boljki, sam ne moze biti pacijent nego - lijecnik. Strucnjak, dakle, koji zna kako koji lijek djeluje i koje su mu kontraindikacije. I tu dolazimo do sredisnjeg paradoksa price - investirati toliki novac u nesto sto, ruku na srce, ogroman broj audiofila, cak i onih s odlicnim sustavima i solidnim iskustvom u bavljanju njime, nece znati na najbolji nacin iskoristiti jer zapravo i ne znaju ono glavno - sto je to dobar zvuk u stanu i jos vaznije, kako do njega doci. Zapravo, da ne budem prestrog, postoji dio onih koji ce, cuju li takav zvuk, znati da se radi o vrhunskoj reprodukciji, ali je iznimno malen broj onih medu njima koji ce ga znati dosegnuti unutar svojeg audiosustava. I sobe, naravno. Oni koji dobro znaju smjer u kojem trebaju ici mogu vec i na temelju krivulje dobivene u automatskom rezimu puno postici. Jer, receno je vec, DG-28 omogucuje pojedinacnu intervenciju na svakoj od 64/32 tipicne frekvencije unutar podrucja od 16 Hz do 22.4 kHz. Tako, ako nedostaje fundamenta, trebalo bi blago podici najnize frekvencije i malo ih "podebljati", ako je bas usporen treba malo spustiti srednje bas frekvencije, itd. Koliko, to nitko tko se ne nade u poziciji da to radi, ne moze reci. Zato postoji pouzdaniji, kompliciraniji i znatno sporiji i dugotrajniji postupak, ali koji ce rezultirati vrlo pozitivnim ucinkom. Ukratko, DG-28 se prebaci u manualni rezim rada. Mikrofon sada ne stoji (iskljucivo) u slusnoj poziciji nego na jednoj od onoliko pozicija koliko ih se dobije kad se udaljenost od zvucnika i slusne pozicije podijeli sa 70 cm. Dakle, ako je udaljenost izmedu zvucnika (pojedinog!) i slusatelja 2.8 metara, onda se mikrofon postavi najprije na 70 cm, pa na 140 cm i tako dalje. Odabere se frekvencija, pusti ton iz generatora i zabiljezi (na papir) izmjerena vrijednost. Tako smo, primjerice, na 70 cm udaljenosti za frekvenciju od, recimo, 63 Hz, dobili vrijednost +2 dB, na 140 cm + 4 dB, na 210 cm + 1 dB i na 280 cm, dakle u slusnoj poziciji, -2 dB. Kad sve te vrijednosti zbrojimo dobijemo +5 dB. To podijelimo s brojem pozicija u kojima je mjereno, dakle s 4. Rezultat je +1.25 dB i za toliko podignemo (pojacamo) frekvenciju od 63 Hz. Postupak se ponavlja za svaku od 64 odnosno 32 frekvencija i za svaki kanal. Naravno, nuzno je da visina mjernoga mikrofona bude uvijek ista, tj. da "gleda" u tocku smjestenu nesto malo vise od sredine udaljenosti od visokotonca i srednjetonca. Na takav nacin prilicno se pouzdano moze doci do rezultata koji ce u cijelosti opravdati investiciju u ovakve, prilicno skupe, uredaje. U mojem sustavu, koji zvuci prilicno uravnotezeno (sto je pokazala i inicijalna krivulja koja se nije bitno promijenila - nesto vise jedino u podrucju od 15 kHz do 20 kHz - ni nakon cjelokupnog tretmana) ipak sam uspio znacajno poboljsati izvjesni energetski manjak u podrucju izmedu 100 Hz i 250 Hz i uravnoteziti krajnji visokotonski dio spektra. Bas je postao brzi i agilniji, poboljsana mu je definicija, a nestao je i onaj minimalni efekt kutije. Cijeli zvukovni spektar zvucao je ujednacenije i prozracnije jer nema "gomilanja" informacija na nekim frekvencijama niti "razrijedenja" na drugima. Na kojima tocno, mogu reci samo za moju sobu/sustav, ali to nije relevantno jer za druge sobe/sustave to ovisi o njihovim osobinama i korelaciji. Pojavili su se neki sitni detalji i "skrivene" informacija koje do tada nisam cuo s ploca i diskova. Takoder sam gotovo sasvim eliminirao blagi kanalni debalans koji se kod mene javlja kao posljedica akusticke (ne ambijentalne) nesimetricnosti; naime, s desne strane desnog zvucnika kod mene je zid (udaljen 75 cm), a s lijeve strane lijevoga otvoreni prostor (do prvoga zida je gotovo 3 m). Tonski, timbralno se gotovo nista nije promijenilo, sto me je jako obradovalo i sto ujedno znaci da, pogotovo kad se radi o zvuku koji stize iz analognog izvora (gramofona, naravno), proces digitalizacije signala prilikom A/D pa D/A pretvorbe nije ostavio gotovo nikakvih stetnih artefekata. Dinamicki kontrasti postali su ocitiji, a dinamicka ravnoteza izrazito naglasena. Zvuk je dobio na poletnosti i homogenosti i stjecao se dojam da za njegovu realizaciju vise nisu potrebna tako snazna pojacala. Sto sam ubrzo potvrdio i u praksi. I s pojacalima od oko 80-ak W snage (pa i manje) postizao sam sve ono sto i s 200 W pojacalima, sto je bez DG-28 uredaja bilo nemoguce. Posebno je poboljsana realizacija prostornih dimenzija zvuka i to na sustavu kojemu je to bila jedna od boljih osobina. A to je podatak koji sam za sebe itekako puno govori.
    Da bi se lakse uocili pomaci i vrsila neophodna dotjerivanja DG-28 je moguce koristiti i u tzv. by-pass rezimu pri cemu signal zaobilazi aktivno sklopovlje Accuphaseovog ekvalizera i gotovo je identican zvuku samoga sustava. Jednostavnim pritiskom na odgovarajucu tipku daljinskog upravljaca moze se naizmjenicno slusati ekvalizacija i by-pass i tako zorno uociti razlike medu njima. Jedini problem ovdje je sto je zvuk u by-pass modusu nesto glasniji nego u ekvaliziranome sto donekle umanjuje precioznost usporedbe. Moguce ga je koristiti i u tzv. flat rezimu koji se na prvi pogled cini najlogicnijim odabirom. Naime, u tom rezimu DG-28, nakon sto je izmjerio karakteristiku sustava u sobi "crta" krivulju koja je zrcalni odraz izmjerene. Dakle, ono sto je bilo izdignuto sad je spusteno, dijelovi spektra koji su bili potisnuti, sad su istaknuti. Kad se te dvije krivulje stave u korelaciju dobije se ponistenje njihovih brda i dolina, odnosno potpuno ravna crta frekvencijskog odziva. Sto je, teorijski, idelano. Ali ne i u praksi. Jer, takav zvuk je, premda cist, precizan i cvrst naglaseno sterilan, nezanimljiv i zamoran na duze slusanje. Ipak, opcija je tu pa se ne bi trebalo libiti iskusati je. Tko zna...
    Moglo bi se jos dosta toga reci o mogucnostima i prednostima DG-28. Primjerice da je moguce near fileld mjerenje zvucnickoga sustava pri cemu se, postavljanjem mjernoga mikrofona na oko 0.5 m od zvucnika gotovo u cijelosti eliminiraju uplivi akustickog okruzenja i mjeri se samo frekvencijslki odziv zvucnika. Naravno, za to je potrebno imati i odgovarajuci test-disk, koji je, uostalom, dobro dosao i u prije spomenutim mjerenjima. Mana ovaj uredaj, funkcionalno gladajuci, prakticno i nema. Mozda cu ih naknadno shvatiti nakon sto isprobam jos kojeg od njegovih srodnika. Jedine mane DG-28 koje ce svatko ubrzo uociti su slab kontrast displeja na kojem se informacije ostro vide samo kad se gleda izravno u nj i svega 4 memorije sto znacajno smanjuje opseg eksperimentiranja i medusobnog usporedivanja i kombiniranja podataka sto je jedini ispravan put do pravog rezultata.
    I sto reci za kraj. Epur si muove, ne cini mi se tako losim zakljuckom. Led se pokrenuo, ineteres je probuden, podozrenja nakon prvih pohvalnih testova je sve manje. Ipak, DG-28 jos nije uredaj koji bi bio, ne samo zato sto je skup, dostupan i koristan svakome. Jer, faktor korisnika jos je uvijek presudan za ucinak koji ce DG-28 i njemu srodni uredaji poluciti. To znaci da taj mora prvo odlicno poznavati sve vrline i mane svojeg sustava, solidno vladati odredenim vitalnim pojmovima iz domene sobne akustike i biti vrlo uporan i strpljiv, sasvim predan rezultatu koji je moguce dosegnuti. I sve to potkrijepiti s 8.200 $ odluci li da je Accuphaseov DG-28 uredaj ono jedino sto mu nedostaje da se dokopa zvuka o kojem godinama sanja.

Uvoznik: A u d i o   A r t,  Zagreb