Svoj doprinos komornoj glazbi Papandopulo je ostvario vise napisima za drugacije komorne sastave negoli iskljucivo za gudacki kvartet. "Concerto da camera" (1928. ili 1929.) za sopran, bez teksta, 7 duhaca, violinu i klavir izrazito je virtuozna skladba temeljena na narodnom prizvuku, ali i neoklasicistickim manirima ostvarenim baroknim polifonim koncipiranjem. Slicne tendencije nalazimo i u "Simfonietti" (1938.) za gudacki orkestar koja sublimira visoki stupanj virtuoziteta s izrazitim lirskim raspolozenjem koje mjestimicno tendira dramaticnosti. 
     Za razliku od tih skladbi "Kvintet" (1940.) za klarinet i gudacki kvartet suocava se s posve drugim problemima, prije svega na koji nacin odrediti zvukovni odnos izmedu solistickog instrumenta i ansambla. Papandopulo se odlucio za kompromisnu poziciju povjeravajuci klarinetu cas istaknutu koncertantnu ulogu, cas ga tretirajuci ravnopravno s gudackim ansamblom.
     Na podrucju velikih glazbenih formi, prije svega oratorija nastalih tijekom tridesetih godina prosloga stoljeca uz vrlo znakovita ostvarenja Bozidara Sirole, stoji upravo stvaralastvo Borisa Papandopula. Kantata "Slavoslovije" (1927. ili 1928.)za soliste, mjesoviti zbor i orkestar, skladba je vrlo specificna izricaja koji rezultira spajanjem evokacije starih ritualnih obicaja s jedne strane i plesnih elemenata s druge sto sve skupa rezultira dijatonsko-polifonom teksturom arhaicna prizvuka. U epsko-dramaticnom a cappella oratoriju "Muka gospodina nasega Isukrsta" (1935. ili 1936.), nastalom za vrijeme skladateljeva boravka u Splitu, susrecemo izraziti nacionalni idiom temeljen na dalmatinskom puckom pjevanju karakteristicnom za Veliki petak (isti oratorij i danas se redovito izvodi u splitskoj Gospi od zdravlja) zbog cega niti ne zacudava visoki stupanj metricke slobode povjerene vokalnom slogu. "Hrvatska misa" (1938.ili 1939.) za veliki mjesoviti zbor i soliste nastala je na poticaj HPD Kolo kojem je i posvecena. Htijuci ukazati na znacajke pjevanja Hrvata, Papandopulo se odlucio na a cappella varijantu koja objedinjuje razlicit dijapazon raspolozenja od lirskih do himnickih, punih vedrine i optimizma. Iako se u djelu susrecu kromatika i smione modulacije, teziste je na dijatonici i polifoniji, znacajkama hrvatske vokalne glazbe.
      Papandopulo je dao i znatan doprinos razvoju moderne hrvatske opere, zapocetom Bersinim Ognjem (1911.), svojim operama "Suncanica" (1935.) i kozmopolitski usmjernim "Amfitrionom" (nastala ranije od prethodne, izvedena 1940.)
Spomenimo da se okusao i na podrucju baletne glazbe, te napisao balet "Zlato" (1930.) koji, mora se priznati, u usporedbi sa srodnim ostvarenjima Frana Lhotke, nije ostavio dubljega traga.
      Rjesavanje kompozicijsko-tehnickih problema univerzalna je tendencija koja se javlja medu hrvatskim skladateljima nakon zavrsetka Drugog svjetskog rata. Stoga ne cudi kozmopolitska orijentacija veceg dijela tadasnje produkcije - unutar cega je odlucnu ulogu odigrao lik Stjepana Suleka u svom okretanju ka neobaroknim i neoklasicnim stilskim smjernicama - kao ni sintetiziranje razlicitih stilova prije svega u djelima Cipre, Devcica, Sakaca i Papandopula. Upravo u takvom ozracju nastala je prva poslijeratna jednostavacna i rapsodicna kantata "Stojanka, majka Knezopoljka" (1950.) na tekstove iz istoimene poeme Skendera Kulenovica, kantata koja se kao apoteoza optimizma i vjere ubraja u doista iznimno skladateljevo ostvarenje. Slijedi jos jedna kantata, "Oranje Kraljevica Marka" (1956.) kao ritmicki impozantna skladba u kojoj susrecemo citav niz narodnih instrumenata od svirala do tambura. Iznimnom ostvarenju pripada i kantata "Legende o drugu Titu" (1960.) na stihove Vladimira Nazora, djelo koje na doista Papandopulu jedinstven nacin sintetizira tradicionalna i suvremena glazbena izrazajna sredstva podarujuci iznimno vaznu ulogu udaraljkama. Na stihove Jure Kastelana nastala je kantata "Srce od ognja" (1965.), zanimljiva prije svega zbog instrumentalnog tretmana mjesovitog zbora koji docarava zvuk duhackih instrumenata. Inspirirana slikama Vincenta iz Kastva nastala je kantata "Istarske freske" (1973.), djelo koje se, oslanjajuci se na tekstove glagoljaskih obrednih pjesama, ponovno okrece tradiciji narodnog melosa, ovoga puta istarskog. Nesto drugaciju sliku pruza nam kantata "Libertas" nastala na stihove S. Strazicica i posvecena 25. obljetnici Dubrovackih ljetnih igara. U ovom djelu skladatelj se nizravno oslanja na dubrovacki narodni melos na nacin njegova evociranja snagom vlastite invencije. 
     Obzirom da je i sam bio pijanist, Papandopulo je svojim stvaralastvom uz znacajna ostvarenja Berse, Sirole, Stolcera-Slavenskog, Odaka, Kunca, Cipre i mnogih drugi sudjelovao u podizanju umjetnicke razine klavirske literature u poslijeratnom periodu. 
      Vrlo brzo nakon prvih klavirskih ostvarenja, tretman tog instrumenta pokazao se doista papandopulovski jedinstven (pasazi, skokovi, krizanje ruku, zahvacanje svih oktava – sve su to elementi koji su vodili vrlo visokom stupnju virtuoziteta) sto je Lujo Safranek-Kavic u to vrijeme okarakterizirao kao «gimnasticiranje po instrumentu». Svoja najbolja ostvarenja dao je u djelima "Contradanza" (1931. ili 1933., nastala za vrijeme studija kod Berse) koja je temeljena na dubrovackom plesnom napjevu uz cestu uporabu kromatike i varijabilno akcentuiranih punktiranih ritmova, "Scherzo fantastico" (1956.-60.) koji operira bitonalitetnim odnosima i elementima pentatonike, "Osam studija" za klavir (1956.) unutar kojih skladatelj poseze za dvanaesttonskom tehnikom i u tri klavirska koncerta medu kojima se narocito istice "Drugi koncert" (1947.) temeljen na makedonskom narodnom napjevu koji svojom vlastitom strukturom implicira nepravilne ritmicke kombinacije i koji ponovno sretno sintetizira nacionalni idiom s onim barokne provenijencije. Uz ostvarenja ovakve profilacije svakako valja spomenuti "Dodekafonski koncert" (1960.) za dva klavira koji spaja tradicionalne forme (fuga) s dvanaesttonskom tehnikom, ali i "Kaleidoskop '74'" (1974.) cija je glavna karakteristika motoricnost, polimetrija, glisandi, kromatika, ali i sto je vrlo neobicno, udaranje po drvenim dijelovima klavira. Konacno, spomenimo "Tanzstudie" (1976.) objavljenu (Gerig u Kölnu) u zbirci klavirskih djela razlicitih skladatelja 20. stoljeca pod nazivom Suvremena glazba za klavir. Izgradena tehnikom variranja, "Tanzstudie" karakterizira izrazena motorika, kromatika, orijentalna folklorna melodika, te raznolike ritmicke i metricke akcentuacije.
     Od ostalih Papandopulovih poslijeratnih djela izdvajamo "Koncert za timpane" (4 timpana), te "U pocetku bijase ritam" kao djelo slicne tendencije koje se posvema okrece udaraljkama, prije svega timpanima, sintetizirajuci jazzerske ritmove s onima folklorne provenijencije, prije svega makedonske. "Koncert za cembalo" (1962.) moze se shvatiti kao troclana sinteza razlicitih elemenata: iako je glavni motiv dvanaesttonski koncipiran, skladatelj se ponovno okrece baroknim uzorima ali i narodnoj melodic medimurskog kraja. Spomenimo i orkestralno djelo "Boje i kontrasti" (1963.) nastalo kao rezultat, doista Papandopulu svojstvenim jezikom, variranja dva dvanaesttonska niza i konacno, "Hommage ? Bach" izvedena 1972. godine u Opatiji u okviru Jugoslavenske muzicke tribine, skladbu u kojoj se skladatelj ponovno okrece baroknim tendencijama na nacin da se polifono koncipirana barokna monumentalnost evocira s pozicije suvremenosti. 
       "Koncertantna muzika" (1965.) za flautu, harfu i orkestar doista je jedinstvena sinteza razlicitih glazbenih jezika sto ce najbolje ilustrirati nazivi stavaka: "Malo dodekafonije", "Malo romantike", "Malo avangarde", "Malo folklora". Skladba odaje dvostruki princip kontrastiranja na razini naglasene emocionalnosti i virtuoznosti parnih stavaka spram dvanaesttonskih principa neparnih stavaka, ali i na razini suprotstavljanja solistickih instrumenata skupini gudackih instrumenata zdruzenih s brojnim udaraljkama.
       Podrucju komorne glazbe Papandopulo je mozda najbolje doprinio "Sonatom za violu i klavir" (1956.) unutar koje upravo dvanaesttonska tehnika prikriva identitet folklornih elemenata, ali i "Mozaikom" (1963.) za gudacki i jazz kvartet koji ponovno otkriva stilsku heterogenost ostvarenu folklornim prizvukom i jazzistickim principom improviziranja.
     I u ovom razdoblju svog stvaralastva Papandopulo se okusao u podrucju baletne glazbe gdje je znacajna ostvarenja dao u baletima "Žetva" (1950.) koji stilizira narodne obrede, Intermezzo (1953.) koji ritmicki evocira napjeve iz nasih juznih krajeva, potom u dramatski snaznom baletu "Beatrice Cenci" (1959.) realiziranom dvanaesttonskom tehnikom i konacno u ritmicki i zvukovno vrlo markantnom baletu "Q0 + H3 + H2 = He4 + n + Q" (1956.) ciji naziv upucuje na formulu prve faze nuklearne reakcije.
         Na podrucju ciklusa solo-pjesama jedno od najboljih Papandopulovih ostvarenja jest orkestralna "Čakavska suita" (1955.), primarno zamisljena uz pratnju klavira, djelo koje interprete postavlja prije svega pred izrazito tezak problem jezicne dimenzije tekstovnog predloska.
        Skladateljev vrlo rano izrazeni interes prema filmu svoju punu afirmaciju nasao je upravo u glazbi za filmove poput "Lisinski" (1944.), "Bakonja fra Brne" (1951.), "U oluji" (1952.), "Stojan Mutikasa" (1954.), "Milioni na otoku" (1955.), "Pustolov pred vratima" (1961.).