On je volio glazbu vise od ikoga. On je bio glazbenik. Nijedna druga umjetnost nije bila blize njegovu srcu od glazbe. U njegovu znajucem sudjelovanju sve su druge umjetnosti morale pred njom ustuknuti daleko unatrag. On je razlikovao izmedu ljudi oka i ljudi uha, pribrajajuci samoga sebe onim drugima. O likovnoj umjetnosti jedva se kad izjasnjavao, pa tako s njom ocigledno nije proslavio nijedan od svojih velikih trenutaka.
     Jezik i glazba bili su polje njegovih dozivljaja, njegovih ljubavnih i spoznajnih pustolovina i njegove produktivnosti. Sam njegov jezik je muzika i objavljuje finocu unutarnjeg sluha,, majstorstvo smisla za duktus, ritam, tempo kazivanja, kakvome dosad ni u njemackoj pa cak ni u europskoj prozi nije bilo primjera. I nisu samo srodnost i unutarnja supripadnost kritike i lirike ono sto iskazuje fenomen zvan Nietzsche, taj fenomen spoznajnog liricara; to ujedno na genijalno osoban i stvaralacki stalno djelatan nacin pokazuje najosebujniju supripadnost i unutarnje jedinstvo kritike i muzike. Kritika, medutim, jest razlucivanje i odlucivanje, a bas je muzika bila ono na sto su se vezivale najuzvisenije odluke njegova duha i njegove duse, njegove prorocki vladajuce savjesti.
    Jednom rijecju: njegov odnos spram glazbe bio je odnosaj strasti, pasioniranosti. Sto je to strast? Kako li to element “patnje” dospijeva u tu rjeco- i pojmotvorinu? Sto li je to sto ljubav nuka na to da pati? To je sumnja. Nietzsche je jednom rekao da je filozofova ljubav prema zivotu poput ljubavi spram zene koja nas navodi na sumnju. Isto bi to on takoder mogao reci o svojoj ljubavi prema muzici. Bila je to ljubav sa zalcem sumnje koja ju je ucinila strascu.. I ako je ikada netko definirao strast kao ljubav koja sumnja, onda je upravo takvo odredenje ovdje dobilo svoj pravi oblik.
     Mi se pak pitamo dalje: Odakle te prorocki odgojne sumnje vladanja i savjesti sto su njegovoj ljubavi spram muzike zadale taj zalac zdvajanja i problematicnosti? Odatle -- pokusajmo odgovoriti! - odatle sto je on - na izrazito njemacki nacin - ono muzicko gotovo posve poistovjetio s romanticnim, pa su tako usud i poslanje njegova junastva bili u tome da se potvrdi u tom dusevnom kompleksu moci, prepunom najuznositijih cari, - u tom muzicko-romanticnom i romanticno-muzickom pa tako i zamalo njemackom kompleksu.
     No njegovo se junastvo zvalo svladavanje, prevladavanje samoga sebe. On se, naime za volju zivota svim svojim genijem borio protiv “asketskih ideala”; no on sam bio je junak unutar-svjetovne askeze koja je osebujno moralno oblicje revolucije. Poput Wagnera od kojega se po svojem sudu savjesti odvojio, premda ga je ljubio do smrti, i on je po svome duhovnom podrijetlu kasno cedo romantike. To sto je Wagner bio mocan, srecom zaogrnut sebeslavitelj ii sebedovrsitelj, dok je pak Nietzsche bio revolucionaran sebeprevladatelj, - bas je to ucinilo da je onaj prvi tek samo ostao posljednji velicatelj i beskrajno ocaravajuci dovrsitelj jedne epohe, dok je ovaj drugi postao vizionarom i usmjeriteljem u novu ljudsku buducnost.
     Da, to je on nama: prijatelj zivota, vizionar viseg covjestva, vodic u buducnost, ucitelj prevladavanja svega onoga sto se u nama opire zivotu i buducnosti, tj. svega romanticnoga.. Jer, romanticno je pjev zavicajne zalopojke, za onim proslim, carobna pjesma smrti, a fenomen zvan Richard Wagner sto ga je Nietzsche tako beskrajno ljubio, ali ga je njegov vladajuci duh ipak morao prevladati, - taj fenomen nije bio nista drugo doli paradoksan, vjecno zanimljiv fenomen svjetoosvajajuce opijenosti smrcu.
Znam, dakako, koliko se u vama, ali i u nama unatoc samom Goetheu, upravo Nietzsche brani od toga da to romanticno ocutimo kao nesto bolesno i protivno zivotu. Nije li pak ono ugodno, ono najzdravije od svijeta, pace ono najdostojnije ljubavi rodeno iz skrovito nutarnjih dubina dusevnog okrilja jednog naroda? Da, van svake sumnje! No to je ipak osobit plod koji u ovom trenutku istodobno naginje raspadanju i trulezi, ali je i najcisca hrana dusi,- ako se u njemu uziva u pravi cas, pocinjuci, medutim, vec od sljedeceg nepravog trenutka u uzivajucem covjecanstvu siriti trulez i kvarnost. To je, dakle, zivotni plod sto ga je spravila smrt, pa je stoga i bremenit smrcu. To je cudo duse, - mozda cak ono najvise pred licem besavjesne ljepote kojom je cak i blagoslovljeno, no ipak zbog valjanih razloga s nepovjerenjem promatrano ocima odgovorno vladajuceg prijateljstva prema zivotu! I upravo je to cudo,, dakle, predmet sebesvladavanja po konacno vazecem nalogu savjesti.
     Da, sebeprevladavanje, svladavanje samoga sebe, to bi jos i danas nedvojbeno mogla biti bit prevladavanja te ljubavi - te carolije za dusu s mracnim konsekvencijama. I svi smo mi jos uvijek njezini sinovi i poznajemo njenu moc. I htjeli bismo kao umjetnici u ocaravanju duse onoj zavicajnoj zalopojki podariti ogromne razmjere i time potciniti svijet. I K tome bismo zacijelo upravo na tim temeljima htjeli sagraditi carstva; zemaljska, odvec zemaljska carstva robusna i vesela zbog napretka, ali zapravo ne i bolesna od zavicajne tugaljivosti; - carstva, dakle, u kojima se pjesma - ako smijem tako reci - srozava na razinu elektricne gramofonske glazbe. No najbolji njezin sin mora da je ipak bio onaj koji je zaradi svih nas u svome vlastitom prevladavanju rastocio svoj vlastiti zivot i umro, noseci na usnama onu novu rijec koju jedva da je i umio izgovoriti, rijec koju i mi jedva da smo u stanju sricati, prorocku rijec prijateljstva sa zivotom, rijec buducnosti.
      Sebeprevladavanje, medutim, uvijek izgleda kao sebeizdaja, kao izdaja opcenito. I Veliko Nietzscheovo sebeprevladavanje za dobro drugih, njegovo takozvano razilazenje s Wagnerom, isto je tako izgledalo. Njegovi su prijatelji sa zaljenjem govorili kako ne moze dobro zavrsiti netko tko stalno odsijeca granu na kojoj sjedi, pa je tako i jedno poglavlje najljepse knjige o njemu - a to je ona Bertramova - napisano pod imenom “Juda”. No bas to sto je Nietzsche u ovom slucaju postao Judom - to je bas ono zbog cega se danas u njegovo ime - ne, dakle u ime onog imperijalnog romanticara - zaklinju svi oni koji vjeruju u buducnost; to je ono zbog cega je bas on postao evandelist jednoga novog saveza zemlje i pozemljara.
      Na muziku su se - rekli smo - vezivale najuzvisenije odluke njegove savjesti. Njegovo se junastvo njome potvrdilo, iznovice nalazeci u njoj rjesenje i otkupljenje. “Glazba i suza” - pise on - “jedva da uzmazem luciti jedno od drugoga”.

S njemackoga preveo: Sead Muhamedagic