Godine 1967. vraca se u New York i koncem 1968. osniva vlastiti ansambl sa elektronskim klavijaturama, puhacim instrumentima te glasovima ciji je zvuk doradivan elektronskim pomagalima. Iz indijske je tradicije Glass preuzeo nizanje kratkih napjeva i njihovo ciklicko ponavljanje, ali im je simultano suprostavio cikluse razlicitih ritmova unutar "zadanog vremenskog okvira" ili vremena trajanja. Na tom gradbenom skladateljskom principu stvorio je prepoznatljiv, "turbulentni", glazbeni idiom u tim godinama. Vec je tada Philip Glass izbjegao jednu od stupica cijom su zrtvom postali mnogi mladi skladatelji minimalne i eksperimentalne glazbe. Naime zadrzavanje unutar dijelomicno poznatih nasljeda dalekoistocnih glazbi koje su se, ipak, bile odrazi mrtvih civilizacija u kojima je i vrijeme i glazbeni oblik bio tretiran unutar stranog nam habitusa, bio je poguban za mnoge skladatelje buduci da su samo rijetki
ostvarilivali uspjesne amalgame. Problem je, zapravo, u glavnim razlikovnim karakteristikama  dalekoistocne glazbe: njena vremenska struktura se razlikuje zapadne, ona je prvenstveno spiritualne naravi i to je, uz katarzicnost u izvodackoj praksi, njezina uloga u svakodnevnom zivotu. 

Navedimo kao svojevrsni kuriozum da se na nosacima zvuka sa Glassovim skladbama potpisivao i dizajner zvuka. Kurt Munkacsi i Michael Riesman su, uz to, bili i ostali do danas; producenti, mikseri zvuka, dirigenti i, na neki nacin, koautori Glassu u jasno prepoznatljivoj "zvucnoj slici" vec od prvih taktova svakog djela. U to vrijeme i Glass je prijateljevao sa likovnim umjetnicima minimal i konceptual art-a, Richardom Serraom i Sol Le Wittom. Siri krug poznatih ukljucivao je svu tadasnju umjetnicku avantgardu New Yorka. Na otvoranjima mnogih izlozbi i u avantgardnim kazalisnim predstavama svirao je njegov ansambl. Tada i kasnije Glass je skladao za mnoge kratkometrazne filmove o likovnim umjetnicima. To vezivanje za likovno ili vizualno u sirem kontekstu jednog temeljno jednostavnog glazbenog izma ostavit ce svakoga, tko ovu glazbu upoznaje preko nosaca zvuka, prikracenim za vizualni predlozak sa kojim je do konca sedamdasetih svaka skladba, ipak, tvorila neraskidivu cijelinu. Istaknimo, kod Glassa je ova vezanost bila najmanja. Najznacajnije skladbe iz toga vremena su: "Music in Contrary Motion", "Music in fifths", "Music in Similar motion" i "Music in Eight Parts". 

Robert Wilson u svojim kazalisnim djelima, neopterecen tradicijom kao i Glass, cjelokupnom je scenom sugerirao nedefinirano vrijeme kojemu Glassova glazba svojom zvucnom agresijom i agresijom cetiriipolsatnog trajanja te, po mnogima, "hipnoticke" repetitivnosti, osigurava i potencira to ne-vrijeme a nas, slusatelje-gledatelje, kracicom je prenosila u "budni san" buduci da se je fabula tijekom opere nikako ili tesko otkrivala. Posjetitelji su samo mogli naslutiti metafore sugeriranim situacijama na sceni. Naravno navedeno vrijedi za one koji nisu izasli van vec su stoicki prihvatili kusnju. I za slusaoce ove opere sa nekog od raznih nosaca zvuka vrijedi ranije spomenuta konstatacija o prikracenosti za vizualno koje je ovoga puta spektakularna scena sa tehnoloski  savrsenim dekorom, rasvjetom i do perfekcije i granica fizicki moguceg, recimo mehanicki somnabulnim baletom. Nedvojbeno je "Einsten on the Beach" bio dogadajem godine u umjetnickim krugovima Europe i SAD-a. Spomenimo usput kako je

Glass je skladao glazbu i za nekolicinu kratkometraznih filmova koji su postigli zapazen uspjeh u svojoj kategoriji: "Koyaanisqatsi", "Mishima", "Northstar" i "Anima mundi". Producent je za prva dva bio Francis Ford Copola a redatelj Godfrey Reggio. Interesantan je i Glassov komentar glazbe za film Errola Morisa "The thin blue line" u kojem istice kako je samo "pojacavao emocije govornom tekstu". Baletnu glazbu Glass sklada od svojih pocetaka, i to za vodece soliste i grupe suvremenog baleta. Skladao je cetiri gudacka kvarteta, glazbu za solo klavir, orgulje, jednu simfoniju, nekolicinu orkestralnih djela, ciklus pjesama na stihove Allena Ginsberga, glazbu za science fiction glazbenu dramu "1000 airplanes on the roof" itd. U mnogim svojim djelima Glass se je priblizio pop glazbi te je cak zamolio priznate pisce pjesama pop i rock glazbe za tekstove koje bi on uglazbio. To su bili Paul Simon, David Byrne, Laurie Anderson i Suzanne Vega. Tako je nastao ciklus pod naslovom "Songs from Liquid Days". Njegov odgovor zajedljivim kritikama bio  je da su mu teski sugovornici pisci libreta buduci da im je vazniji sadrzaj nego ukupna ekspresivnost glazbenog djela. Drugi vazan razlog je Glassova zelja za razumljivoscu recenog i time njegovog cvrsceg korespondiranja sa glazbom. Za njega je to bilo prisutnije kod spomenutih tekstopisaca. Glassov doprinos konraverznoj "novoj operi" je bio presudan za njezinu popularnost jer se je on, uz Roberta Wilsona, izborio i za njezinu popularnost i za njezine temeljne

Glass je prodao desetak svojih snimaka u vise od 100.000 kopija, po snimku, i tako postao najkomercijalniji zivuci skladatelj. Kao naknadu autorskih prava za operu "The Voyage" The Metropolitan opera mu je platila preko 500.000 USD, sto je najveca naknada ikada placena za operu zivucem skladatelju. Danas je on, po nepodijeljenom misljenju, najkomercijalniji i najpopularniji zivuci skladatelj. Ono sto presudno utjece na popularnost Philipa Glassa zasigurno je osebujna melodija koja sa minimalistickom repetitivnoscu, turbulencama u ritmu, karakteristicnom uporabom vokala, pulzantnoscu i zvucnoscu njegova ansambla tvori prepoznatljiv stil sto je u suvremenoj glazbi jedinstven slucaj. Kontraverzna su i mnoga misljenja u svezi glazbe Philipa Glassa. Smatraju ga "nadarenim eklektikom" koji uzima sve sto mu se ucini interesantnim "priznajuci" mu da je smanjio jaz izmedu pop i ozbiljne glazbe. U doba postmoderne dvojbeno je sto znaci "nadareni eklektik" a i zasto bi nekome bio cilj smanjivanje navedenog jaza. Za mnoge se Glass krece upravo tim jazom.